Jasno je da hrvatska politika izgleda kao mreža puteljaka koji, prije ili kasnije, završavaju ispred iste kasice-prasice: one s javnim novcem. Automobili, skijanja, vikendi u hotelima, dizajnerske torbe i cipele (popularni bečki Bandić-papak za dame), pogodnosti za bližu i daljnju rodbinu, luksuzni stanovi, kuće na pomorskom dobru, krediti koji se nikad ne vraćaju, pa i estetske operacije. Logika ovoga sustava u kojem živimo kaže da sve što politika stranke na vlasti dotakne jest na rasprodaji. U toj arhitekturi ulazak u politiku, s pravom partijskom knjižicom i bez obzira na IQ, smatra se održivim poslovnim modelom s brojnim jamstvima i nikakvim rizikom, a nikako javnom službom.