Akciji Oluja prethodila je, kao uvertira, akcija Bljesak. Pobunjeni Srbi godinama su odbijali bilo kakav razuman dogovor o povratku u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske. Nakon trogodišnje blokade autoceste Zagreb - Beograd, odnosno Zagreb - Lipovac, postignut je dogovor prema kojemu će Srbi ipak otvoriti prometnicu, na dionici između Novske i Nove Gradiške, i ona je doista opet stavljena u funkciju 21. prosinca 1994. godine. Sve je išlo prema dogovoru, ali ne dugo. Nakon kraćeg razdoblja mirnog prometovanja, pobunjenici su počeli maltretirati putnike, a sve je kulminiralo incidentom na benzinskoj crpki Slaven, nakon čega je državni vrh shvatio da se pobunjenici ponašaju standardno glupo, a omjer snaga više nije bio takav da se provokacije moraju trpjeti. Telefoni na relaciji Washington - Zagreb - Beograd noć prije akcije Bljesak su se užarili. Munjeviti napad hrvatskih snaga na južni i središnji dio "SAO Zapadne Slavonije" krenuo je iz pravca Novske i Nove Gradiške. Akcija je trajala 36 sati i završena je 2. svibnja u popodnevnim satima. Oslobođeno je 500 četvornih kilometara okupiranog teritorija.
O borbama tijekom prvog dana akcije srpska strana je u svojim vojnim dokumentima, navodi Nikica Barić u svojoj knjizi "Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990.-1995.", zaključila da je riječ o ozbiljnom napadu hrvatskih snaga na zapadnu Slavoniju, istodobno šireći dezinformacije o rušenju spomenika na Spomen-području Jasenovac. No te su opsjene brzo demantirane jer je HRT pokazao sliku spomenika Bogdana Bogdanovića - "Kameni cvijet" je bio čitav.
Nakon Bljeska bilo je jasno da se omjer snaga na bojištu dramatično izmijenio u hrvatsku korist. Državni vrh nakon toga održao je na Jarunu slavnu vojnu paradu, koja je pobunjenicima trebala poslati jasnu poruku - dođite u Zagreb, pregovarajte, vratite se u ustavno pravni poredak Hrvatske dok ste još u svojim domovima. Prvi mimohod 1995. poslao je poruku ne samo Srbiji, nego i cijelom vojnom i političkom svijetu. Poseban šok izazvala je vijest da Hrvatska posjeduje rakete S-300, moćno rusko protuzračno oružje, koje je još u uporabi. Predsjednik RH i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga dr. Franjo Tuđman, u bijeloj vrhovničkoj odori, uz ratnog ministra obrane Gojka Šuška, najprije je obišao i pregledao postrojene nizove pješačkih i mehaniziranih postrojbi Hrvatske vojske. Nakon intoniranja hrvatske himne i prijavka koji je predsjedniku Tuđmanu predao načelnik Glavnog stožera Janko Bobetko krenuo je mimohod. Pobunjenici opet nisu ništa shvatili. Mile Martić održao je vojnu paradu u okupiranom Slunju, da bi tri mjeseca kasnije morao bježati, ali je prije toga raketirao Zagreb, zbog čega još služi zatvorsku kaznu zbog ratnog zločina. A državni vrh je shvatio da pobunjenici ipak priznaju samo jezik sile pa su 31. srpnja i 1. kolovoza 1995. održana dva tajna sastanka na Brijunima. Na njima je predsjednik Tuđman s generalima Hrvatske vojske i drugim vojnim dužnosnicima dogovorio konačni plan vojno-redarstvene operacije Oluja.
Na drugom sastanku bili su predsjednik Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak, Miroslav Tuđman, Davor Domazet-Lošo, Zvonimir Červenko i Vladimir Zagorec te generali Miljenko Crnjac, Mirko Norac, Mladen Markač i Ante Gotovina.
Dva tjedna prije ovoga, na Brijunima je održan tzv. prvi brijunski sastanak. Uz predsjednika Franju Tuđmana, sudjeluje isključivo vojni vrh, plus ministar obrane Gojko Šušak. To je ustvari sastanak na kojemu su se izbistrili vojnički stavovi oko Oluje.
Tad je odlučeno: "Krećemo na Knin!". Grad je već bio u dometu hrvatskog topništva s Dinare i nije imao šanse za obranu. Počela je evakuacija političkog rukovodstva pobunjenih Srba i naroda.