U petak je uoči obilježavanja 35. obljetnice tragične pogibije pripadnika Policijske postaje Dalj, u IT Parku Osijek svečano premijerno prikazan dokumentarno-animirani film „Mupovci Dalj“, posvećen poginulim hrvatskim braniteljima koji su 1. kolovoza 1991. godine položili svoje živote u obrani Republike Hrvatske.

Program je započeo dojmljivim defileom 39 motorista koji su, uz pratnju prometne policije, donijeli zastave s fotografijama poginulih pripadnika Ministarstva unutarnjih poslova, Civilne zaštite i Zbora narodne garde stradalih u obrani Policijske postaje Dalj i predali ih dvadesetorici djelatnika MUP-a, četvorici djelatnika Civilne zaštite i petnaestorici djelatnika MORH-a.

Nakon raspoređivanja nositelja zastava ispred zgrade IT Parka, odana je počast svim poginulim braniteljima počasnom paljbom Počasno-zaštitne bojne te simboličnom „tihom misom motora“ članova motosekcije IPA Osječko-baranjske županije.

Svečani program nastavljen je izvođenjem hrvatske himne i minutom šutnje u spomen na sve poginule hrvatske branitelje i civilne žrtve Domovinskog rata.

Prikazan je dokumentarno-animirani film „MUPOVCI Dalj“, nastao u produkciji Udruge Mirotvorci prema scenariju Marijana Gubine i u režiji Mile Ostovića.

Film na autentičan i emotivan način prikazuje tragediju koja se dogodila 1. kolovoza 1991. godine, kada je u Policijskoj postaji Dalj ubijeno 20 pripadnika Ministarstva unutarnjih poslova, četiri pripadnika Civilne zaštite i 15 pripadnika Zbora narodne garde.Nakon ove potresne prezentacije filma, čovjek može reći da postoje mjesta na kojima se povijest ne čita, ona se osjeća. Postoje mjesta na kojima čovjek instinktivno spusti glas, ne zato što nema što reći, nego zato što su ovdje, prije njega, djelima govorili oni koji su dali ono najvrednije što čovjek može dati, a to je vlastiti život.

Nakon filma govor je održao Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović:

 - Nakon ove potresne prezentacije filma, čovjek može reći da postoje mjesta na kojima se povijest ne čita, ona se osjeća. Postoje mjesta na kojima čovjek instinktivno spusti glas, ne zato što nema što reći, nego zato što su ovdje, prije njega, djelima govorili oni koji su dali ono najvrednije što čovjek može dati, a to je vlastiti život.

Drage i poštovane obitelji poginulih hrvatskih policajaca, branitelja, poštovani hrvatski branitelji, nekadašnji logoraši, prognanici, svi vi kojima je rat tragično promijenio živote, poštovane gospođe i gospodo, potpredsjedniče Anušiću, gospodine Gubina, hvala vam na vašem iskonskom i iskrenom trudu. Državna tajnice, gospođo Petrijevčanin, glavni ravnatelju policije sa svim svojim suradnicima, gospođo županice, dame i gospodo. 1. kolovoza 1991. nije samo jedan dan u kalendaru; to je rana koja traje, kao što vidimo, već 35 godina. Rana svih onih kojima je srpski agresor preko noći oduzeo pravo na miran i normalan život, rana svih vas kojima su najmiliji istrgnuti iz zagrljaja i života. Oni među vama koji su ostali bez sina, oca, brata ili supruga najbolje znaju da nema riječi koje mogu ugasiti takvu tugu.

Ali ne smije proći ni naše poštovanje. Zato sam danas ovdje, prije svega kako bih iskazao duboku zahvalnost ljudima koji su za Hrvatsku dali ono najvrjednije. Večeras se prisjećamo dana kada su Dalj, Aljmaš i Erdut postali simboli stradanja hrvatskog naroda, ali i simboli njegove hrabrosti, otpora i dostojanstva.

Toga dana pripadnici Hrvatske policije, Zbora narodne garde, branili su državu koja još nije imala ustrojenu vojsku.

Nisu imali brojčanu nadmoć, nisu imali dovoljno oružja, ali imali su ono što se ne može mjeriti ni tenkovima ni topovima: imali su srce. Imali su vjeru da Hrvatska mora biti slobodna država.
Napad, stoga, tog dana nije bio samo napad na policijsku postaju, nije bio samo napad na Dalj; bio je to napad na pravo hrvatskog naroda da živi u vlastitoj državi.

Zato njihova žrtva nije samo dio naše povijesti; ona je ugrađena u temelje Hrvatske kakvu danas imamo. I to je najveća definicija domoljublja. Ne riječi, ne slogani, ne galama i podjele kojima smo svakodnevno izloženi, nego djelo.

Kad danas pogledamo Hrvatsku, lako je zaboraviti koliko je težak put bio do slobode. Danas živimo u međunarodno priznatoj državi, članici Europske unije, NATO-a, jednoj od najsigurnijih država Europe.

I to nije došlo samo od sebe; to je nastavak puta koji je započeo u mjestima, upravo mjestima poput Dalja. Zahvaljujući žrtvi hrabrih ljudi, danas imamo slobodu, a naša je odgovornost pokazati da smo je dostojni. To znači čuvati sigurnost Hrvatske, jačati njezine institucije, graditi povjerenje građana, čuvati međunarodni položaj i vjerodostojnost. Jer povijest nas je naučila koliko su za sigurnost države važni i saveznici, i koliko je važno da se njezinoj riječi vjeruje. Takvo se povjerenje gradi desetljećima, a može se lako ugroziti neodgovornošću, lakim riječima i politikama koje trenutnu popularnost stavljaju ispred interesa zemlje.

Zato vjerujem da svaki nositelj javne dužnosti mora biti spreman osobne razmirice i političke interese podrediti interesu Republike Hrvatske. To dugujemo ovim ljudima, to dugujemo ljudima kojih se danas sjećamo jer oni nisu razmišljali o sebi, razmišljali su o Hrvatskoj. Zato najveći spomenik njima nije samo kamen. Najveći spomenik njima je država koja funkcionira, policija kojoj građani vjeruju, institucije koje su ozbiljnije od dnevne politike i mirnije od političkih rasprava. Država čija riječ vrijedi i jučer, danas i sutra.

Drage obitelji poginulih hrvatskih policajaca, poštovani branitelji, i svi vi koji ste ovdje večeras, želim na kraju reći nešto što ljudi u Slavoniji možda najbolje razumiju. Kažu da Slavonci i tugu i radost nose u pjesmi, da tamburica zna izgovoriti ono što čovjek ponekad ne može. Možda je upravo zato ova ravnica ostala tako ponosna: znala je oplakati svoje mrtve, ali nikad nije prestala vjerovati u život.

Na nama je da tu vjeru sačuvamo, ne samo riječima, nego djelima, pa i djelima poput ovoga gospodina Gubine i njegove udruge. Jer 1991. godine domovina je bila zemlja za koju se umiralo. Na nama je da danas bude zemlja za koju vrijedi ostati, zemlja u kojoj će mladi graditi svoju budućnost, zemlja iz koje se neće odlaziti, nego u kojoj će se ostajati.

Zato ću završiti stihovima pjesme koja vam je poznata, koja ide otprilike: "Kad ne bude više mene, sačuvaj bar uspomene da se ne zaborave rane devedesete."
 Ali uz tu uspomenu ostavimo i jednu obvezu: prakticirajmo domoljublje koje se ne dokazuje riječima. Domoljublje se dokazuje time kakvu Hrvatsku ostavljamo svojoj djeci i unucima. Neka je poginulim hrvatskim policajcima i braniteljima vječna slava i hvala. Hvala vam - rekao je Božinović.