Nogometna euforija pojela je surovu stvarnost. Kao i mnogo puta do sada.

Zbog nogometa u drugi plan padaju korupcija i inflacija, katastrofalna obnova i socijalna propast, politički i pravi ratovi, ministri u zatvoru, Ustav na aparatima... 

I po mnogima, tako ne bi smjelo biti u zemlji koja toliko grca u problemima. Nogomet ne bi smio biti iznad surove stvarnosti. Nogomet ne bi smio skrenuti pažnju s okrutne svakodnevice. Nogomet ne bi smio biti najvažnija, a ovoga puta čak i ne sporedna, stvar na svijetu.

Nažalost, to je očekivano i normalno upravo u zemljama kao što je Hrvatska.

Nogometni eskapizam

Upravo zemlji zatrovanoj korupcijom, kriminalom, inflacijom, sporom obnovom, socijalnim propadanjem nogomet služi da se dobro osjeća. Jer izvan toga, prije toga i nakon toga zemlja će se vratiti u surovu stvarnost.

Kad je Zlatko Dalić rekao da nogometni reprezentativci igraju za hrvatski narod, vjerojatno je upravo to mislio. 

Nogomet je u Hrvatskoj doista postao opijum za narod.

Što je država u gorem stanju, više traži utjehu u nogometu ili nekom drugom sportskom uspjehu. Umjesto da bude obrnuto: da ni nogomet, ni sport, ni navijačka euforija ne mogu skrenuti fokus medija, javnosti i građana s onih stvarnih i svakodnevnih problema.
U to se, naravno, uklapa i priča o nacionalnom stadionu u vrijeme kad žrtve potresa na Baniji treću zimu provode u kontejnerima, a Vlada se hvali sa šest obnovljenih - premda neupotrebljivih - kuća.

Dizanje samopouzdanja

Također, zemaljama poput Hrvatske, zarobljene u permanentnim krizama i slijepim ulicama, nogomet služi za podizanje samopouzdanja, izgradnju nacionalnog dostojanstva, pa i za klesanje nacionalnog identiteta. Kad se već nemamo na mnogo toga drugoga osloniti.

Zemlja turizma i nogometa zvuči kao zemlja Trećeg svijeta.

Uspješnim državama, koje čak i ne moraju biti velike, nije potreban nogomet za izgradnju samosvijesti i samopouzdanja. Njihov život bio je dobar prije utakmice, bit će i nakon nje, s pobjedom ili porazom, svejedno. Njihovi građani vraćaju se uređenim životima u uređenim zemaljama. A čemu se Hrvati vraćaju?

Oni ionako znaju da se problemi neće riješiti, pa taman da ugase televizore i ne skidaju oka s izravnog prijenosa rasula države i društva. Dapače, mogu samo pasti još u dublju depresiju.

Feelgood faktor

Hrvatski građani zaslužili su dozu nogometnog opijuma, intravenoznu dozu dobrih vijesti i pozitivnih emocija, nakon potresa, pandemije, korupcije, nakon antivakserskih izljeva gnjeva, nakon 17 tisuća umrlih od korone... Zaboravili su taj "feelgood" faktor koji može samo nogomet donijeti, u zemlji u kojoj malo čega pozitivnog uopće ima.

Što je stanje gore, nogomet je važniji.

Dva paradoksa

To zvuči, dakle, kao paradoks. Zemlja krcata problemima ne bi smjela nogomet stavljati ispred surove stvarnosti, ali opet, zemlji krcatoj problemima upravo nogomet predstavlja bijeg od surove stvarnosti.

Makar na par tjedana.

I još jedan paradoks. Što je nogometna euforija veća, aktualna vlast će na njoj više profitirati, gurnuti u stranu korupciju, inflaciju, obnovu, socijalnu propast, te politički parazitirati na pozitivnim vijestima. I učvrstiti vlast. Pa nastaviti s produbljivanjem apatije i depresije.

Grubo rečeno, što se sada više radujemo, kasnije ćemo više patiti.

Nakon ljekovite doze opijuma slijedi teški mamurluk.