Kroz povijest su se uvijek iznova pojavljivali ljudi s neodoljivom ambicijom preoblikovati društvo prema vlastitim predodžbama. Neki su to činili u ime naroda, drugi u ime progresa, treći u ime Boga. Bilo da dolaze s lijeva ili desna, jedno im je bilo zajedničko: uvjerenje da je svijet nedovršeni nacrt, otvoren za preradbu, nadogradnju, kodiranje iznova. Ljevica je salonski nudila recepte s visine, često bez kontakta s bazom. Desnica je pak pretakala niske strasti u visoku politiku, uvijek spremna sve to upakirati u narativ o narodu, domovini i tradiciji. U toj beskrajnoj simfoniji moći stari se snovi vraćaju pod novim imenima. Ovaj put je to ideja države u kojoj zakon više nije vrhovna norma nego vjera. Ne ona šutljiva, nutarnja i nesavladiva, nego vjera kao naredba, kao politički dekret s crkvenim pečatom.