To je to što me zanima!

'Što sam Bogu zgriješio? Ostao sam bez sina, a unuci bez oca'

U kući obitelji u Donjoj Varoši, nedaleko Stare Gradiške tuga i bol. Svi su u nevjerici, jer Mario je otišao prije nepuna dva tjedna, brojali su dane do njegovog povratka...
Vidi originalni članak

Samo čekam da ga vidim, da vidim da li je to istina. Mi smo u tolikom šoku i nevjerici. Da je to u Hrvatskoj sjeo bih u automobil i otišao k njemu. Moj se Mario nikada nije žalio da ga nešto boli ili da ima nekih zdravstvenih problema, bio je pravi vojnik koji je u odori obišao cijelu Hrvatsku, kroz suze je pričao Slavko Pavišić (65) i na kratko zastao, jer su prevladale emocije. 

Naime, njegov sin Mario Pavišić (41) preminuo je u utorak, 12. prosinca, u vojarni Rukla u Litvi, gdje se nalazio kao pripadnik 1. Hrvatskog kontingenta u okviru aktivnosti ojačane prisutnosti NATO-a.

POZLILO MU Umro je u vojarni u Litvi: Tijelo vojnika danas stiže u Hrvatsku

- S njim smo se čuli dan prije nego što su nam donijeli strašnu vijest. Bio je tako veseo, govorio je kako mu je tamo jako dobro. Uvjeravao je svoju majku i mene da se ne brinemo, da mu nije teško. Pitao sam ga je li tamo hladno, rekao mi je da je vrijeme slično kao i kod nas, da nema snijega. Neobično dugo se zadržao u razgovoru s majkom, govorila mu je da se čuva, on joj je rekao da se ne brije, da mu je dobra hrana, da je zadovoljan sa smještajem. U utorak je moja unuka, Marijevog brata kćer svome stricu pakirala paket, htjela mu je poslati malo domaćih čvaraka i kobasica. Rekla mi je dido hajde nađi broj da pozovemo Kiku, tako je od malena zvala Marija, da ga pitamo na koju adresu da pošaljemo paket - govori Slavko u suzama. 

'Izgleda da smo ga zvali baš u vrijeme kad je umro'

– Moj sin Damir i ja smo ga nazvali, bilo je 20 minuta prije 14 sati. Mobitel mu zvoni, ali se on nije javio. Nakon nekoliko sati iza toga došli su dečki iz MORH-a i donijeli su nam strašnu vijest, rekli su da je Mario preminuo oko 14 sati – rekao je Slavko.

– Smogao sam snage da pogledam u mobitel i vidio sam da smo mu poziv uputili u 13.40 sati. Moglo bi to biti baš u vrijeme kada je on umro – rekao Marijev brat Damir.

TRAGEDIJA U LITVI Nagla smrt: Hrvatski vojnik je doživio infarkt ili moždani udar

U kući obitelji u Donjoj Varoši, nedaleko Stare Gradiške tuga i bol. Svi su u nevjerici, jer Mario je otišao prije nepuna dva tjedna, brojali su dane do njegovog povratka, posebno njegova supruga Ivanka, kćerka Marija i sin Nikola.

'Sada, kad je Mariji najpotrebniji tata, ostala je bez njega'

Marija završava osmi razred i sada kada joj je najpotrebniji tata, ostala je bez njega. Kada je polazio od kuće našalio se i rekao joj je: 'Marija nemoj se udati dok ja ne dođem'. Kada je polazio išli smo malo ranije za Petrinju, jer je on htio da tamo još malo sjednemo i popijemo kavu. Taj je dan padala kiša, evo i danas pada i nebo plače za njim. Ovo mu je bila prva mirovna misija, inače je i prije bio po nekoliko dana u Rumunjskoj, Litvi i Finskoj, jer on je vozio Patrijinog BOV-a - govori Slavko.

'Stalno se pitam što sam Bogu zgriješio da mi tako uzme sina'

Dodaje kako u Hrvatskoj nema vojarne u kojoj nije bio od Dubrovnika do istoka zemlje.

- Često je je zbog vojske izbivao iz kuće, pa bi kada bi došao kući rijetko izlazio jer je želio svaki slobodan trenutak provesti sa svojom suprugom i djecom jer su mu mnogo nedostajali, a sada će on njima i svima nama puno nedostajati. Od kako su došli i rekli nam da je naš Mario umro nisam oka sklopio. Stalno se preispitujem i pitam se_' Bože jesam li u nečemu pogriješio da mi uzimaš dijete, ono što najviše boli'. Upravo čekamo da dođu po nas i idemo na vojni aerodrom u Zagreb da ga dočekamo, dovesti će tamo odakle je otišao u mirovnu misiju – rekao je Slavko gledajući u nabujalu Savu koja je protječe pored njihove kuće, u  rijeku koju je njegov sin Mario obožavao.

 

 

Idi na 24sata

Komentari 133

  • AdemKovacevic 14.12.2017.

    Moja sucut familiji!

  • ljubica ljubičica_1 14.12.2017.

    Moja iskrena sućut.Najteže će biti njegovoj suprugi i djeci.A Hrvatska bude dala zastavu,grb od cvjeća,glazbu i počasni vod i toje to.Sve će se brzo zaboravit.Mene je strah da naše vojnika tako ne počnu vraćat .Pitam se ko će biti kriv.I koga mi to štitimo u Poljskoj i Litvi?Zar su napadnuti ?

  • mihaella 14.12.2017.

    Iskrena duboka sućut. Jako mi je žao tog mladog čovjeka i njegove obitelji. Zašto šaljemo naše vojnike u strane države? pravimo se važni, s našom vojnom obukom i moći, tobože jednaki smo velikim silama. Kaj god! što će naši dečki u Afganistanu, Litvi,...

Komentiraj...
Vidi sve komentare