'Što sam Bogu zgriješio? Ostao sam bez sina, a unuci bez oca'

Samo čekam da ga vidim, da vidim da li je to istina. Mi smo u tolikom šoku i nevjerici. Da je to u Hrvatskoj sjeo bih u automobil i otišao k njemu. Moj se Mario nikada nije žalio da ga nešto boli ili da ima nekih zdravstvenih problema, bio je pravi vojnik koji je u odori obišao cijelu Hrvatsku, kroz suze je pričao Slavko Pavišić (65) i na kratko zastao, jer su prevladale emocije. 

Naime, njegov sin Mario Pavišić (41) preminuo je u utorak, 12. prosinca, u vojarni Rukla u Litvi, gdje se nalazio kao pripadnik 1. Hrvatskog kontingenta u okviru aktivnosti ojačane prisutnosti NATO-a.

POZLILO MU Umro je u vojarni u Litvi: Tijelo vojnika danas stiže u Hrvatsku

- S njim smo se čuli dan prije nego što su nam donijeli strašnu vijest. Bio je tako veseo, govorio je kako mu je tamo jako dobro. Uvjeravao je svoju majku i mene da se ne brinemo, da mu nije teško. Pitao sam ga je li tamo hladno, rekao mi je da je vrijeme slično kao i kod nas, da nema snijega. Neobično dugo se zadržao u razgovoru s majkom, govorila mu je da se čuva, on joj je rekao da se ne brije, da mu je dobra hrana, da je zadovoljan sa smještajem. U utorak je moja unuka, Marijevog brata kćer svome stricu pakirala paket, htjela mu je poslati malo domaćih čvaraka i kobasica. Rekla mi je dido hajde nađi broj da pozovemo Kiku, tako je od malena zvala Marija, da ga pitamo na koju adresu da pošaljemo paket - govori Slavko u suzama. 

'Izgleda da smo ga zvali baš u vrijeme kad je umro'

– Moj sin Damir i ja smo ga nazvali, bilo je 20 minuta prije 14 sati. Mobitel mu zvoni, ali se on nije javio. Nakon nekoliko sati iza toga došli su dečki iz MORH-a i donijeli su nam strašnu vijest, rekli su da je Mario preminuo oko 14 sati – rekao je Slavko.

– Smogao sam snage da pogledam u mobitel i vidio sam da smo mu poziv uputili u 13.40 sati. Moglo bi to biti baš u vrijeme kada je on umro – rekao Marijev brat Damir.

TRAGEDIJA U LITVI Nagla smrt: Hrvatski vojnik je doživio infarkt ili moždani udar

U kući obitelji u Donjoj Varoši, nedaleko Stare Gradiške tuga i bol. Svi su u nevjerici, jer Mario je otišao prije nepuna dva tjedna, brojali su dane do njegovog povratka, posebno njegova supruga Ivanka, kćerka Marija i sin Nikola.

'Sada, kad je Mariji najpotrebniji tata, ostala je bez njega'

– Marija završava osmi razred i sada kada joj je najpotrebniji tata, ostala je bez njega. Kada je polazio od kuće našalio se i rekao joj je: 'Marija nemoj se udati dok ja ne dođem'. Kada je polazio išli smo malo ranije za Petrinju, jer je on htio da tamo još malo sjednemo i popijemo kavu. Taj je dan padala kiša, evo i danas pada i nebo plače za njim. Ovo mu je bila prva mirovna misija, inače je i prije bio po nekoliko dana u Rumunjskoj, Litvi i Finskoj, jer on je vozio Patrijinog BOV-a - govori Slavko.

'Stalno se pitam što sam Bogu zgriješio da mi tako uzme sina'

Dodaje kako u Hrvatskoj nema vojarne u kojoj nije bio od Dubrovnika do istoka zemlje.

- Često je je zbog vojske izbivao iz kuće, pa bi kada bi došao kući rijetko izlazio jer je želio svaki slobodan trenutak provesti sa svojom suprugom i djecom jer su mu mnogo nedostajali, a sada će on njima i svima nama puno nedostajati. Od kako su došli i rekli nam da je naš Mario umro nisam oka sklopio. Stalno se preispitujem i pitam se_' Bože jesam li u nečemu pogriješio da mi uzimaš dijete, ono što najviše boli'. Upravo čekamo da dođu po nas i idemo na vojni aerodrom u Zagreb da ga dočekamo, dovesti će tamo odakle je otišao u mirovnu misiju – rekao je Slavko gledajući u nabujalu Savu koja je protječe pored njihove kuće, u  rijeku koju je njegov sin Mario obožavao.