To je to što me zanima!

Obiteljska drama Sharbinijevih u Siriji: Baka i teta zatočene...

Već su četiri godine zatočene, ne mogu izaći iz stana, ne mogu ni do zračne luke da bi otputovale, priča otac nogometaša Anasa i Ahmada, Jamal o nesreći
Vidi originalni članak

Vijesti o valu izbjeglica iz Sirije, koje bježe pred ratom u potrazi za sigurnošću i boljim sutra, te u sve većem broju stižu na granice Europske unije, s posebnom se pozornošću prate u domu Jamala Sharbinija na riječkom Grobniku.

Jamal Sharbini otac je hrvatskih nogometaša Anasa i Ahmada, porijeklom je Palestinac, no njegova majka Khadia i otac Ahmed pobjegli su iz svoje domovine pred Izraelcima 1948. u Siriju. U Siriji su se rodili Jamal, njegove sestre i braća, no već 1973. morali su pred novim ratom dalje, a Jamal se doselio u Hrvatsku.

- U Rijeci sam završio fakultet hotelijerstva i vanjske trgovine, zaposlio sam se, oženio suprugom Rankom i otad živim na Grobniku, gdje smo podigli i naše troje djece, Ahmada, Anasa i Kadiju - ispričao nam je glava obitelji Sharbini, koji svakodnevno prati vijesti iz domovine, u kojoj još uvijek žive njegova majka Khadia i sestra Tima.

Srećom, žive kraj palače, ali ne smiju izaći

Jake obiteljske veze kod Sharbinijevih oduvijek su bile izražene, zbog tradicije je Jamal starijem sinu nadjenuo ime po djedu, Ahmad, a kćeri Kadia po baki. Ljubav prema obitelji prenio je i na svoju djecu, tako je Ahmad na prsima tetovirao lik brata Anasa, a i sinu je nadjenuo njegovo ime.

S obzirom na navedeno, jasno je koliko je Jamalu teško pratiti što se sve događa u Siriji, te koliko strepi nad sudbinom majke i sestre.

- Sreća je u nesreći da se stan u kojem žive nalazi u samom centru Damaska, neposredno uz predsjedničku palaču, tako da, osim nekoliko granata koje su pale u kvartu, nema drugih razaranja. No već su četiri godine zatočene, ne mogu izaći iz stana, ne mogu ni do zračne luke da bi otputovale...

Dobivaju struju na pola sata

Veze na relaciji Damask-Rijeka rijetke su.

- Dva-tri puta dnevno uključe im struju i internet na po pola sata pa ih uspijem čuti svakih nekoliko dana. Imam dva brata i tri sestre, oni su svi dobro, neki su u Dubaiju, neki u Abu Dhabiju, ali za širu obitelj, za ujake, tete i njihovu djecu nisam čuo već dugo. Ne znam ni gdje su ni jesu li uopće živi. Većina je živjela na periferiji Damaska, odakle su pred ratom pobjegli u izbjeglički kamp Yarmouk, a kad je i on napadnut, nastavili su prema Jordanu, gdje im se gubi svaki trag.

Jamal svakodnevno u tišini sjedi pred TV-ekranom, riječi sporo prevaljuje preko usta. Teško mu je, vidi što se događa, a nemoćan je bilo što napraviti. Čak i za svoje najbliže.

- Preko 250.000 ljudi već je poginulo, preko četiri milijuna ih je izbjeglo. Iskreno, ne mogu to više ni gledati. Ljudi koji su do jučer bili liječnici, inženjeri, profesori... najednom su ostali bez ičega, bježe pred ratom prema Europi s nekoliko najosnovnijih potrepština u vrećicama i uplakanom djecom u naručju. Kamo će sav taj svijet, ima li nade da će negdje naći mir, da će im netko pomoći? Nema tome dugo, i u Hrvatskoj je bio rat, ali ljudi koji su izbjegli nakon rata su se vratili. A gdje će se i kome vratiti ljudi koji danas bježe iz Sirije? Pa za njima ništa nije ostalo...

Sve je astronomski poskupjelo

Jamalova majka i sestra preživljavaju od sestrine plaće i novca koji im šalje obitelj.

- Sestra je liječnica, ali ima plaću od 10 dolara. Prije nekoliko dana platila je pečenu kokoš, koja inače košta dva-tri dolara, čak 20 dolara!? Nekad je Sirija bila zemlja u kojoj se lijepo živjelo, danas je sve porušeno, zemlja praktično više i ne postoji, a ljudi su se razbježali po svijetu. Mama je stara, 83 su joj godine, volio bih je još koji put vidjeti. Ranije su obje dolazile ljeti kod nas na Grobnik, po mjesec-dva, ali od izbijanja rata nismo ih vidjeli. Zamislite, u četiri godine nisu smjele obje istovremeno izaći iz kuće jer ako izađu netko bi mogao provaliti i useliti se, a onda više nemaju gdje.

Situacija s izbjeglicama, kojih je svakim danom sve više, pogoršava se iz dana u dan. Više se i ne broje oni koji su se utopili u Sredozemlju, nedavno je makedonska policija zapucala, Mađarska gradi zid prema Srbiji...

- Europa pomaže koliko može, ne smijemo se žaliti na Europu. U okruženju ima jako puno zemalja koje dijele istu kulturu, istu vjeru, u kojima žive ljudi iste krvi... Ako nam oni ne pomažu, kako očekivati da nam pomognu ljudi u Europi. Pogotovo nakon svega zla koje su učinili ljudi koji Islam tumače na način na koji ga ne bi smjeli tumačiti. Sve je ovo počelo kao 'arapsko proljeće', ljudima je bilo dosta terora vlasti, pobunili su se jer to više nisu mogli trpjeti. No sve je ubrzo izmaklo kontroli, jedan teror zamijenio je drugi, još i gori, a sve zbog interesa i politike. Nekad davno, Irak je bio moćna država u regiji, za jedan irački dinar dobivala su se po tri dolara, a danas, danas za jedan dolar treba izdvojiti 200.000 iračkih dinara. Slična je situacija i u zemljama u okruženju. Jordan, Libanon, Saudijska Arabija... Sve su to zemlje danas pod utjecajem Amerike, dok je Siriju podržavala Rusija.

Tko ratuje protiv koga?

I dobro upućenima danas je jako teško povezati tko tu koga napada i tko protiv koga ratuje, koja je uloga Al-Qaede, ISIL-a, sirijskog predsjednika, moćnih velesila te, na koncu, tko je u pravu, tko je žrtva, a tko agresor.

- Sve je to politika, a  ja je se nastojim kloniti koliko mogu. A isto sam savjetovao i svojim sinovima. Nas politika ne zanima, samo želimo živjeti u miru.

Iako je prije više od 40 godina doselio u Rijeku, Jamal se redovito vraćao u Siriju, kako zbog posjeta obitelji, tako i zbog nostalgije koja ga je vukla u zemlju u kojoj je odrastao.

- Uvijek sam osjećao nostalgiju prema kraju u kome sam odrastao. Ma koliko mi u Rijeci i u krugu obitelji bilo lijepo, toliko mi je i teško zbog svega što se dolje događa. Vuče me nostalgija, želio bih to sve još jednom vidjeti, no strah me da mi se ta želja neće ispuniti - zaključio je Jamal Sharbini.

Idi na 24sata

Komentari 204

  • ritabeluga 23.08.2015.

    evo jedna tužna ljudska priča, a ovi dežurni pljuvači nisu mogli ništa naći pa počeli ulaziti čovjeku u obitelj i gledati kome je dao koje ime...joj dokle ljudi mogu ići to je strašno...

  • Pavlovic Borislav 23.08.2015.

    biće toga sveg i svačega Njemačka kao država i njeni političari su predložili ko primi te muslimane u svoj stan ili kuću da će od države dobit po danu 20euro to vise nije normalno treba granice zatvoriti i neka idu u pm

  • vemaria 23.08.2015.

    tužna priča,svaki drugi komentar je neprimjeren.

Komentiraj...
Vidi sve komentare