Možda nije bila ljubav na prvi pogled, ali nakon sedmog plesa, ‘pala’ je samo tako. Svadba je trajala puna tri dana, smije se razdragano Zdravko Pevec čim se sjetio najboljih dana svog života.
POGLEDAJTE VIDEO:
Bila je 1982. godina. Imao je 27 i živio s obitelji u idiličnom selu Gornji Mosti, 20 kilometara od Bjelovara. Višnja, koja je do tada s roditeljima živjela u Njemačkoj, doselila je u susjedne Donje Moste. Imala je 18 godina.
Zdravko kaže da je lijepu zelenooku djevojku odmah htio samo za sebe. I uspio je.
- Asfaltirao sam ulaz u dvorište da mi mlada na dan svadbe ne hoda po šljunku - priznao je nekoć uspješni poduzetnik i bivši vlasnik lanca trgovina “Pevec”, osuđen za zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju. U godinama koje su uslijedile nakon svadbe, nizala su se putovanja, djeca, posao je cvjetao... Kad se danas sjeti toga, Zdravko sa sjetom kaže: “Fali mi onaj muving od nekad” i dodaje da je njega i suprugu definitivno stigla poznata kletva “Dabogda imao pa nemao”. Nakon posjeta kući gdje su nekoć tri dana feštali slaveći svoju ljubav s cijelim selom, Višnja i Zdravko vode nas na imanje na kojem sad žive. U Višnjinu rodnu kuću. Čim smo sjeli za masivni drveni stol, Zdravko kaže: “Šutio sam godinama, ali više ne mogu” i započinje priču o krahu svog gospodarskog carstva.
'Htjeli smo pošteno raditi'
- Imali smo velik promet i veliku dobit. Banke su nam doslovno gurale kredite i poticale nas da novac ulažemo dalje, a nama se to činilo logičnim. Imali smo plan u svakom gradu otvoriti barem jedan centar. Bili smo poput dobrih samaritanaca, otvarali smo nova radna mjesta i brinuli za ljude. Nikad nismo bili megalomani kao što nas neki danas optužuju i misle da smo zbog toga propali. Da smo bili megalomani, uzimali bismo sebi pare, a nismo. Ni kune. Samo smo željeli pošteno raditi. I sinove smo tako odgojili. Po cijele dane su radili s nama i tu i tamo pitali bi nas smiju li uzeti pauzu i nešto pojesti. Vozili su jeftine aute, a mogli su voziti najskuplje - govore.
Javnost ne zna pravi uzrok, ni naši djelatnici to nisu znali. Znalo je doslovno samo pet najbližih ljudi, započinje Višnja o tome kako su izgubili sve što su imali.
- Tijekom 2003. godine kupili smo tvrtku Instalotehna. Bila nam je interesantna ta lokacija na zagrebačkom Jankomiru gdje se tvrtka nalazila i tamo smo htjeli izgraditi naš trgovački centar. Ta je tvrtka već tada imala dug od 70 milijuna kuna. Nismo to mogli naplatiti. Tužili smo se s dužnicima i na kraju se dogovorili da ćemo na ime duga preuzeti strojeve. To je bilo 2008. godine. Tjedan dana nakon toga, Ministarstvo financija nas je blokiralo - s gorčinom će Višnja.
'Nismo trebali pomoć države'
Nakon toga su se, pričaju, s Ministarstvom financija dogovorili da će ih ipak odblokirati. Tada je u Vladi sjedilo nekoliko HDZ-ovih ministara iz Bjelovara. Pevecovi su ogorčeni jer se baš nitko nije založio za njih. Navode da su se lijepo dogovorili, rukovali, ali na kraju ih je država ipak izigrala.
- Sve je lijepo krenulo. Dobavljači su nas podržali, ali država nas je blokirala. I pod blokadom smo radili još godinu dana. Zalihe su se počele topiti, a lager se smanjivao. Zato smo napravili i plan restrukturiranja, ali uzalud - kaže Zdravko.
Smatra da im nikad nije trebala pomoć države, iako je primjerice država pomagala Ivici Todoriću kada se njegovo poslovno carstvo raspalo, ali misli da im svakako nisu smjeli odmoći i naposljetku ih uništiti. Njegova je teorija da su smetali stranim trgovačkim lancima koji se nisu mogli probiti na naše tržište jer je Pevec tada bio previše moćan. I onda su ga uništili. Kako tada nije bio u politici, kaže, nikome ga ni nije bilo žao.
- Nisam financirao ni lijeve ni desne i nije ih bilo briga za mene. Istovremeno, tvrtku nisam htio prodati stranim investitorima - otkrio je Zdravko. On i Višnja odlučno odbacuju tvrdnje da su prebacivali novac na privatne račune u Austriji kako bi umanjili poreznu osnovicu. Sve su, kažu, knjižili u svojoj firmi i tvrde, nikada nisu uzeli niti kune. Ulagali su, spašavali sve i vjerovali da do stečaja neće doći. Ali upravo taj stečaj značio je kraj njihovog poslovanja.
U lipnju 2010. godine završili su u zatvoru. To im je, priznaju, bilo jedno od najtežih razdoblja. Mjesec i pol dana bili su razdvojeni, što je još uvijek zaljubljenim supružnicima bila najveća kazna. Ona se, kaže, penjala na ormarić da ga vidi barem na kratko dok bi prolazio. Nakon toga, dobili su dozvolu da se viđaju po 10 minuta na tjedan. Zdravko je pak, priznaje, za cijelo vrijeme boravka u zatvoru bio na sedativima. Pri prisjećanju na te dane, par se potpuno snuždio i oneraspoložio. A sve zato što bi se sličan scenarij uskoro opet mogao odigrati.
Naime, prije nekoliko dana Vrhovni sud potvrdio je presudu Županijskog suda u Bjelovaru prema kojoj su Zdravko i Višnja Pevec krivi za zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju. Presuda je pravomoćna, a sve žalbe su odbačene.
Tko će se brinuti za Višnju?
Prema presudi, Zdravko mora odslužiti još 11 mjeseci zatvorske kazne, a Višnjina kazna zamijenjena je radom za opće dobro. Još uvijek ne znaju kada bi Zdravko trebao u zatvor ni koji oblik dobrotvornog rada će Višnja obavljati.
Uz to, moraju platiti 400.000 kuna sudskih troškova te još 3,9 milijuna kuna tvrtki Pevec. U cijeloj toj priči, najviše ih muči što će biti razdvojeni. Zdravko u polu šali kaže:
- Ma ja bi najradije da opet možemo skupa u zatvor, moja Višnja i ja. Pa što će ona ovdje, sama u ovoj kući, tko će joj ložiti vatru, tješiti je od svakakvih šumova usred noći koji je mogu preplašiti - zabrinuto će Pevec. Višnja sliježe ramenima.
- Bit će kako mora biti. Meni nije teško raditi i mogu raditi sve, što god mi odrede - kaže ona. Ipak, uložili su žalbu zbog Zdravkovog zdravstvenog stanja. Prije mjesec i pol bio je na operaciji. Zdravlje mu je bitno narušeno, bio je na tri operacije ukupno, srce mu preskače. Nadaju se da ipak neće morati u zatvor. Novac koji su dužni, tvrde, nemaju odakle vratiti, a nisu, kažu, ni upoznati sa sankcijama koje će uslijediti ako ne vrate novac.
Iskrenost i pošten rad
- Zamislite taj apsurd. Uzmu nam ime i sve što smo imali i onda im još moramo platiti - kaže Zdravko. Dodaje kako smatra da mu se, primjerice, u Njemačkoj, tako nešto nikad ne bi dogodilo. A opet, na pitanje bi li napustio Hrvatsku da danas ima 20 godina, ne može odgovoriti.
- Gledajte, jako sam volio ovdje živjeti. Moto mi je bio iskrenost te pošten rad. Mnogi su to prepoznali i zato sam uspio. A opet, možda su me ta iskrenost i dobrota na kraju upropastili - kaže Zdravko. Danas je u mirovini i obrađuje svoje vinograde. Višnja je zaposlena u firmi svoga sina. Pohađa tečaj slikarstva, a hobi joj je i pjevanje. Oboje, kažu, uživaju u miru i tišini mjesta u kojem žive i ne nedostaje im previše ona masa ljudi koja ih je nekad vječito okruživala. Ponajviše, kažu, jer su se u ljude razočarali.
- Kad smo propali, velik dio ljudi koji se s nama družio, prestao je dolaziti. Tako smo shvatili tko su nam lažni prijatelji. Sada ih imamo puno manje, ali su pravi. A najviše smo ponosni na poruke koje svakodnevno dobivamo od nepoznatih ljudi. Pišu nam da ne očajavamo te da znaju da smo ‘čisti’ i da ćemo se uvijek moći pogledati u ogledalo za razliku od mnogih drugih - rekla je Višnja zadovoljno.