U emisiji Nedjeljom u 2 sindikalni šef Vilim Ribić iznio je jednu informaciju koja se baš ne može smatrati najvećom istinom. Naime, iznio je tezu da su u javnom sektoru plaće veće nego u privatnom sektoru jer je u javnom bolja obrazovna struktura. Samo, je li to jedini razlog? Jasno je svakome osim Pol Potu da neurokirurzi moraju imati veće plaće od čistačica.
Samo, trebaju li čistači u javnom sektoru imati veće plaće nego njihovi kolege u privatnom sektoru? Po meni ne, posebno jer potonji sigurno više rade i posao im je nesigurniji. Rizik posla je nešto o čemu sindikalci ne vode brigu baš kao što nisu niti feudalci u srednjem vijeku. A da je uistinu bolje u privatnom sektoru- da su plaće povoljnije za dani rizik posla- mnogi bi iz javnog sektora hrlili u privatni. A vidimo li masovne otkaze u javnom sektoru i odlaske u privatni sektor? Ne baš.
POGLEDAJTE VIDEO:
Kolege Nestić, Rubil iTomić s Ekonomskog instituta su prije pet godina analizom poslova u javnom i privatnom sektoru pokazali kako je 2000. godine u Hrvatskoj prosječna plaća u javnom sektoru bila gotovo 40 posto veća nego u privatnom, ali se ta razlika smanjila na oko 25 posto u 2008. i 2012. Ovo uistinu može biti rezultat činjenice da je u javnom sektoru bolja obrazovna struktura, samo da li baš? To me motiviralo da s kolegom Vukovićem analiziram istovrsna zanimanja u privatnom i javnom sektoru, recimo čistačica u oba sektora ili nastavnika, ali ne i brokera koji postoje samo u privatnom sektoru.
Meni je međutim ta usporedba bila zanimljiva i sa stanovišta korupcije u nekoj zemlji. Naime, nekako sam predmnijevao da što je zemlja korumpiranija, to je veća razlika u plaćama u korist javnog sektora, jasno uspoređujući ista zanimanja. Pa nije li to lijepak za korupciju, biti tamo gdje je rizik manji, a plaća čak i veća?
Dakle, suprotno mišljenju sindikalaca u javnom sektoru koji uspoređuju primanja neurokirurga i čistačica, moja i Vukovićeva analiza je upravo pokazala ugrubo da što je korupcija manja, to su plaće između javnog i privatnog sektora bliže. U tablici možete vidjeti za jedan odabir godina da je najveći omjer u plaćama između javnog i privatnog sektora u korist javnog sektora u zemljama južne i istočne Europe, dakle u Portugalu, Cipru, Italiji, Grčkoj, Bugarskoj, Hrvatskoj i Rumunjskoj, od kojih su većina, s izuzetkom Portugala i Cipra, i najkorumpiranije zemlje EU-a. Uočite da recimo brojka 1.25 znači da je javni sektor 25% bolje plaćen od privatnog sektora, ponovimo, usporedbom istih zanimanja.
Najzanimljivije je kako u najmanje korumpiranim zemaljama kao što su nordijske, plaće u privatnom sektoru postaju i veće nego u javnom sektoru, što bi trebalo biti normalno. Zanimljivo je kako su plaće u privatnom sektoru veće i u Slovačkoj, što može objasniti i velik ekonomski rast te zemlje u kojoj se rizik posla poštuje. Statistika rezultata je dana u znanstvenom članku iz 2015.
Dakle, ja sam i očekivao da iskreni ljevičari i socijalkršćani na sjeveru Europe znaju da čistačice u privatnom sektoru moraju imati veće plaće od čistačica u javnom sektoru, jer im je posao jednostavno riskantniji. Tamo gdje plaća nije sigurna, već se mora zaraditi, plaća mora biti veća. Tamo gdje često nema kolektivnih ugovora, plaća mora biti veća. Tamo gdje je stres na poslu daleko veći, plaća mora biti veća. Zašto? Veći stres i nesigurnost znače veći rizik.
A u ekonomiji generalno vrijedi da veći rizik mora pratiti i veća premija, a u ekonomiji rada veća premija je veća plaća. Dakle, tko lakše dobije otkaz, tko lakše dobije dijabetes ili rak zbog stresa, tome je posao riskantniji i mora imati veću plaću. A upravo to smo ja i Vuković pokazali da vrijedi u najmanje korumpiranim zemljama na sjeveru Europe, samo ne i kod nas. A rizik je nešto što gospoda iz sindikata ne mogu ili ne žele razumjeti.
Ponovimo, veći rizik mora imati i veću premiju (plaću) jer iz istog razloga i obveznice koje imaju manji rizik nose i manje prinose od dionica. Tako je to u financijama pa bi trebalo biti i u ekonomiji rada, ali zbog korupcije nije, pa se zbog toga rođaci i članovi stranaka gomilaju u državnom sektoru i državniim firmama.
Pa nije li logično da zaposlenici privatnog sektora ako to mogu odlaze na zapad, u zemlje gdje ih se više cijeni? Ulaskom u EU naši radnici mogu izabrati zemlju u kojoj će živjeti, posebno stoga što u EU patriotizam više nije na cijeni, pa ako nije na cijeni, čemu onda živjeti u zemlji u kojoj te majka rodila? Na nama je poraditi na povećanju transparentnosti i rapidnom smanjenju korupcije jer je to preduvjet da zaustavimo iseljavanje a možda i dobar dio onih koji su otišli vratimo u domovinu.
TABLICA
Glede metodologije uspoređivali smo plaće u javnom sektoru (administracija, škole, medicinsko osoblje) bazirano na podacima između 1999 i 2008. Plaće u privatnom sektoru, s izuzetkom poljoprivrede, su također izračunate za isto razdoblje. Usporedili smo slične poslove u oba sektora (čistači, vozači autobusa, električari, inženjeri, manageri, IT službe, tajnici). Razlika među plaćama generalno varira u ovisnosti o obrazovanju, a i poznato je da i u svijetu niže obrazovani u javnom sektoru imaju veće plaće nego niže obrazovani u privatnom sektoru, samo koliko više očito ovisi i o stupnju korumpiranosti u nekoj zemlji. Na kraju smo izračunali prosjek po svim zanimanjima unutar nekog sektora. Podaci su iz ILO baze (International Labour Organization, agencije UN-a).
Autor teksta, prof. dr. Boris Podobnik, prodekan je za znanost i šef Business Analyticsa na ZSEM-u te ujedno jedan od najcitiranijih hrvatskih znanstvenika. Profesor je fizike i matematike na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. Ekspert za interdisciplinarnu znanost, teoriju mreža, teoriju igara, migracije i korupciju.