Navikli smo mi što radimo u medijima na svašta. Ponekad nas “časte” ne baš lijepim imenima i sasipaju na nas drvlje i kamenje, a ponekad s ljudima proživljavamo najljepše životne trenutke i najsnažnije emocije jer smo se, recimo, zajedničkim snagama izborili za neki vid pravde, za bolji život tog čovjeka. Naš posao naprosto nosi sa sobom te dvije krajnosti, ali ono na što se nikad nećemo naviknuti i što nikako ne možemo shvatiti, provariti i šutke prihvatiti izmjene su Kaznenog zakona koje uporno pokušava progurati navodno veliki demokrat Andrej Plenković. Najjednostavnije rečeno, te bi izmjene podrazumijevale da novinari ne smiju ni detalja izvještavati o slučajevima gdje su istrage u tijeku. Iako premijer i ministar pravosuđa to pokušavaju upakirati u “pravo na privatnost” onih koji se nađu u istrazi, riječ je o nečemu što se pravim imenom zove udar na slobodu medija, pokušaj ušutkavanja novinara i nastojanje da se u medijima ne spominju slučajevi koji zapravo ocrnjuju stranku na vlasti. Pa u jeku 21. stoljeća, u državi punopravnoj članici Europske unije i na vrhuncu civilizacijskih dosega, mi u Republici Hrvatskoj imamo vlast koja u maniri najgorih totalitarista želi novinarima zalijepiti traku na usta.