Uz Hirošimu i Nagasaki bilo je to najveće bombardiranje ikada. Njemački Dresden je pretvoren u grad mrtvih. Time se strateški nije postiglo ništa, jer su Nijemci već tada bili na rubu predaje.
Bila riječ o takvom užasu na zemlji da se od napada distancirao čak i Winston Churchill koji je do tog trenutka podržavao intenzivno bombardiranje njemačkih gradova.
- Mislim da je došao trenutak da se izmijeni pristup bombardiranju njemačkih gradova samo zato kako bi se širio užas. U suprotnom ćemo se naći u situaciji da ćemo kontrolirati razorenu zemlju - bio je dio njegove reakcije.
Savršeni uvjeti za sravnjivanje grada sa zemljom
Na početku Drugog svjetskog rata, srednjovjekovni grad Dresden je sa 640 tisuća stanovnika bio sedmi po veličini grad u Njemačkoj. U jesen 1944. bio je posljednji veliki neoštećeni industrijski grad, i predstavljao je jedno od posljednjih gospodarskih i administrativnih središta Njemačke.
Do početka 1945. nije bio ciljem savezničkih zračnih napada. Zbog toga ga se je smatralo najsigurnijim skloništem u Njemačkoj te je zbog istog razloga bio prepun izbjeglica, ranjenika i ratnih zarobljenika. Po procjenama je na 13. veljače 1945. godine imao oko milijun i 200 tisuća stanovnika. Savezničko zapovjedništvo je odlučilo na taj dan bombardirati Dresden.
- Postojali su savršeni uvjeti za sravnjivanje grada sa zemljom iz zraka: dobre vremenske prilike za bombardiranje, gotovo potpuno nepostojanje protuzračne obrane, činjenica da nacističko vodstvo nije osiguralo čak ni djelomično prikladna skloništa od zračnih napada, a grad je bio prepun ljudi jer su ondje bile smještene i izbjeglice. Svi su bili meta dvostrukog britanskog napada zapaljivim bombama i eksplozivnim napravama goleme žestine zbog čega je nastala prava vatrena oluja, pretvarajući stari grad u paklenu buktinju. Nakon toga uslijedio je daljnji teški napad oko podneva, ovaj put američki - navodi Ian Kershaw u svojoj knjizi Kraj.
'Zapaljeni ljudi trčali su ulicama'
Jedan od preživjelih Lothat Metzger, prisjećao se 1999. kako je njega i braću mu i sestre majka prekrila dekom natopljenom vodom, prije nego što će pobjeći iz zgrade na ulicu kojom je bjesnila plamena oluja.
- Vidjeli smo užasne stvari; spaljene odrasle ljude skupljene na veličinu djeteta, dijelove ruku i nogu, mrtve, cijele obitelji spaljene, zapaljene ljude koji su trčali, izbjeglice, mrtve spasioce i vojnike, mnoge koji su dozivali djecu i obitelji i vatru posvuda, posvuda vatru - ispričao je.
Margaret Freyer do kraja života nije zaboravila prizor žene koja je trčala s bebom u rukama.
- Trčala je, pala i u tom trenutku dijete joj je ispalo i u luku odletjelo u vatru. Ispred sebe sam na ulici ugledala ljude kako vrište, mašu rukama, i odjednom kao da su odlučili spustiti se na tlo. Ubrzo su počeli gorjeti - pričala je. Tek poslije je shvatila da su gubili svijest zbog nedostatka kisika.
Ulice, prolazi i skloništa - sve je bilo puno leševa
Napad je zapovjedio zapovjednik britanskih zračnih snaga sir Arthur Harris, poznat i kao "bombaš Harris", koji u bombardiranjima nije štedio eksploziv, koliko zbog uništavanja legitimnih nacističkih vojnih i industrijskih postrojenja, toliko i zbog "uništavanja morala kod stanovništva Njemačke".
Sir Arthur Harris, poznat i kao "bombaš Harris" (na slici) u intervju 30 godina nakon bombardiranja kazao je da ne žali i da mora da bi opet učinio isto...
- Ljudi koji su se sklanjali u provizornim skloništima ugušili su se. Oni koji su se zatekli na ulicama progutala je vatra što je proždirala sve pred sobom. Kada su preživjeli nakon prvog napada izašli na ulice zatekao ih je i drugi koji je pojačao žestinu vatre i proširio devastirano područje. Oni koji su se sklonili u veliki rezervoar vode u središtu grada kako bi izbjegli vatru, a među njima su bili mnogi ranjeni i neplivači, ustanovili su da, za razliku od bazena, ne postoji lagan način da izađu van jer su njegovi zidovi bili od glatkog cementa, tako da su se mnogi utopili.
Na ulicama koje su bile u plamenu posvuda su ležali pougljenjeni leševi. Sutereni i podrumi bili su puni mrtvih tijela. Na glavnom kolodvoru, koji je bio prekrcan izbjeglicama, bile su 'goleme količine leševa i dijelova tijela kamo god bi se pogledalo, u nadsvođenim prolazima i čekaonicama. Nitko se otamo nije izvukao živ. U takvom paklu preživljavanje je od smrti bilo udaljeno samo za nit - često je bila riječ o čistoj sreći - piše Kershaw u svom djelu.
Mislilo se da će ga poštedjeti
Procjenjuje se da je bombardiranjem Dresdena ubijeno 135.000 ljudi iako je prema najnovijim istraživanjima, komisija utvrdila da je u zračnim napadima poginulo do 25.000 ljudi. Točna brojka zapravo nikada nije utvrđena.
- Šok u Dresdenu bio je to veći jer se pretpostavljalo da će ovakav kulturni dragulj biti pošteđen sudbine ostalih velikih gradova u Reichu. Naravno, reputacija Münchena kao grada neprocjenjive umjetnosti i arhitekture nije pružila zaštitu protiv čak 73 zračna napada... Dresden je bio velik udarac i to u trenutku kada je kraj rata bio na vidiku, izazvao je goleme ljudske gubitke, a razorena je i jedinstvena ljepota grada. Možda je sve to bilo dovoljno da među svim gradovima koji su bili nemilosrdno tučeni iz zraka upravo Dresden postane glavni simbol rata bombardiranjem - zaključuje Kershaw.