Pred odlazak u zatvor činio se politički mrtav da mrtviji ne može biti. Kad je u “Temi dana” HTV-u dao izjavu da se misli vratiti u politiku, mnogi su pomislili kako se samo tješi. U svim anketama popularnosti Radimir Čačić bio je, naime, apsolutno najomrznutiji političar u Hrvatskoj.
Nakon punih 12 mjeseci Sanaderove dominacije na tronu, uspio je istisnuti čak i njega - što pripada komunikacijskim čudima nultog ranga, budući da Čačić, osim prometne nesreće - koja se može dogoditi bilo kome - nije napravio nijednu stvar nalik na Sanaderove nepodopštine. Ne samo to. Hrvatskoj je ostavio u rekordnom roku sagrađenu autocestu, bez većih afera, i golem stambeni fond POS-a, po 900 eura za četvorni metar, što u četvrt stoljeća hrvatskog višestranačja nije napravio ama baš nitko.
No, “važnije je biti pristojan nego biti u pravu”, kako kaže engleska poslovica: Čačić je, svojim komunikacijskim stilom, poduzeo sve što je u granicama ljudskih mogućnosti da postane omrznut, i to mu je u cijelosti pošlo za rukom. Tek kad je otišao, vidjelo se koliko je, uistinu, koristio Milanoviću - osim što mu je bio “gromobran” jer je svu mržnju i frustraciju nacije privlačio na sebe. Čačić je bio i glavni krivac za neuspjeh sustavnih reformi i ekonomskih planova. Njegova divlja samouvjerenost utjerala ga je u još jednu pogrešku koja je Milanoviću silno pogodovala: Čačić je stalno postavljao rokove u kojima će doći do porasta BDP-a, a kao jamstvo za postizanje tog cilja nudio je svoju ostavku. Kada cilj nije bivao postignut, Čačić bi na ostavku zaboravljao ili je tražio različite isprike, što je neraspoloženje javnosti prema njemu dodatno pojačavalo. Nije uspio s fasadizacijom, nije pokrenuo Omblu i Plomin, nije “pokrenuo novi ciklus”.