Nekad davno, ili ne tako davno, ovisi koga pitate, fotografi su razvijali filmove i takve fotografije nosili u redakcije tiskovnih medija. Nekad davno, u to isto vrijeme, informacija nije tako brzo putovala kao danas, nismo konzumirali brze medije, čitatelji su čekali da ujutro odu na kiosk i kupe novine. Danas fotograf, u našem slučaju fotografi Pixsella Goran Stanzl i Sandra Šimunović, kao kobci pregledavaju prostoriju, brzo 'okinu' sliku da ne propuste trenutak i šalju ju kolegama u redakciji koje tu fotografiju obrađuju ako nešto nije u redu sa svjetlom i objavljuju ju na stranicama Pixsella.
Takvu fotografiju onda preuzimaju drugi mediji, zato imena naših 'Pixsellovaca' stoje na brojim portalima. Uvijek iza fotoaparata, nikad istureni van, ali svi ih poznajemo. To su već legendarni ljudi bez kojih dan ne može proći. E, takvi su Sandra i Goran. Za njihov i naš posao, važno je da inernet funkcionira. U Tvornici kulture nije funkcionirao.
Njihov WI - FI je imao ograničenja, a na tribinama, gdje su bili smješteni mediji, nije bilo ni signala pa nismo mogli koristiti ni mobitele. To je osobni pakao za fotoreportere i novinare jer kako da se sad snađemo? Kako da objavimo vijest? Kako će Sandra i Goran slati slike? Gdje su sad ta vremena kad se moglo čekati? Ništa od toga nismo znali. Znali smo da se nekako moramo snaći. Doduše, da smo znali unaprijed, sami bismo nešto organizirali.
- Idem ja van, pa što bude - dobacila je Sandra.
Za par minuta, ona i Goran su stajali za stolom na terasi Tvornice kulture, živcirali se oko signala i slavili kad bi slike počele 'prolaziti'. Na van se niša od toga ne vidi. Ni držanje kišobrana nad laptopom kad je počela padati kiša. Ni Sandrino dizanje mobitela u zrak u očajničkom pokušaju da slike budu poslane. Veronika, druga kolegica i ja, smo imale drugu taktiku: svaka na svoju stranu i čim nešto snimiš, juri vani na otvoreno da možemo poslati u redakciju. Čak nam se i zaštitar, koji ispočetka nije odobravao da izlazimo, smilovao.
- Znaš kaj, mi smo zapravo ti koji možemo. Daj mi reci tko inače može slati slike bez interneta? Nitko. Jesmo sve isporučili? Jesmo. Oni se zovu Možemo, a mi smo ti koji mogu u ovim uvjetima raditi - govori Sandra kroz šalu.
Odlučila je da će stres zamijeniti za šalu i raditi s onime što ima. Taj stav smo svi preuzeli pa je krenulo upitno pjevanje uz pjesme koje pušta Mario Kovač, već tradicionalno DJ stranačkih skupova. Prva na redu: Denis&Denis - Program tvog kompjutera. Dok mi rješavamo svoje probleme, ekipa iz Možemo blaženo pije točene pive, stoje za stolovima, razgovaraju, svira glazba. Rada Borić je kao i uvijek rasplesana.
Nekoliko djece se igra pored podija. Muž Sandre Benčić na povodcu vodi obiteljskog psa i druži se sa članovima stranke. Tu je i Damir Markovina, glumac, redatelj i jedan od osnivača Nove ljevice. Nema iznenađenja, problema, ili zapravo ni nekih događaja osim veselja i pljeskanja dok se objavljuju rezultati izlaznih anketa i prvi rezultati. Da se ne zna da je izborni stožer, čovjek bi pomislio da je korporativni tulum ili druženje na nekom kvartovskom događaju. Mile Kekin je došao podržati suprugu Ivanu, ne želi se eksponirati niti išta komentirati.
Tu su i Ida Prester i Vili Matula.
Benčić, Tomašević i Dolenec su u backstageu u Malom pogonu, odvojeni zavjesom od ostatka.
Odvojeni su i od medija, što nije novost, međutim tko je u politici, mora se naviknuti na prisustvo novinara kao predstavnika javnosti koji im postavljaju pitanja. Ili bar naučiti mlađe članove da se ne prolazi preblizu kamerama, fotoaparatima i kablovima jer je riječ o sredstvu za rad i opremi vrijednoj tisuće eura. Jedan neoprezni pokret dok se traži mjesto za jelo i može nastati problem. Hrana i piće nisu dobrodošli pored opreme, a i nije ugodno kad ti se pored stvari motaju ljudi koje ne poznaješ. Da su ne znam koliko puta na izbornoj listi.
No vrh stranke tu i tamo izađe među ljude pa ih je bilo moguće uhvatiti za izjave. Benčić i Tomašević su, doduše, prvo odradili dogovorene intervjue i tek onda je i ostatak dobio koju izjavu.
Novinarima je donesena hrana, valjda jer su za lokalne izbore to preskočili, i kad je kolega Denis Mahmutović naručio pizzu, i to mu uzeli. Dan danas je to anegdota koja se prepričava. Članovi i simpatizeri su mogli u sklopu pečenjare u Tvornici sami kupiti hranu za od pet do deset eura.
- Zašto bi nama članovi ili podržavatelji i birači plaćali hranu? To nema smisla, oni podržavaju naš rad, ne financifraju nam zabave - govori jedan od Možemovaca.
To 'po p.s. u ' se odrazilo i na njihovo čekanje rezultata, ali i na same rezultate. Da su pristali na točkastu koaliciju s SDP-om, skinuli bi dva mandata Domovinskom pokretu i jedan HDZ-u.
- Mi težimo organskom rastu stranke, pokazali smo da nismo samo zagrebačka stranka i ne želimo prevariti svoje birače - govori Danijela Dolenec.
Brojke na ekranu su se izmjenjivale, poduplali su broj mandata koje će imati u Saboru. Skakali su, pljeskali, skandirali 'Sandra', ali Benčić, ne ova naša, iako su ona i Goran zaslužili neko priznanje za to kako su unatoč katastrofalnom signalu i lošim tehničkim uvjetima uspjeli poslati slike. Ivana Kekin je jurila od medija do medija i davala izjave. U jednom trenu smo mislili da vidimo duplo jer je bila posvuda. Isto je i s Uršom Raukar Gamulin.
- Mi smo principijelni i nećemo prevariti birače, a pozivamo Most i Domovinski pokret da naprave isto jer cijelu kampanju tvrde da je cilj maknuti HDZ. Pa evo, mi smo im očistili put - govori Tomašević.
On i Benčić su koordinatori stranke koja je valjda prva u povijesti Hrvatske iz koje tvrde da ne idu u lov na fotelje i da je cilj micanje HDZ-a pa makar i ostali 'samo' na funkcijama saborskih zastupnika za koje su ih ljudi birali. Koliko je to realno? Hoće li uspjeti?
Hoćemo li gledati situaciju u kojoj se svi dogovore ono što tvrde od početka da će napraviti ili će i njihova situacija biti kao naša sa slanjem video i foto materijala: signal not found?