News

Komentari 282

Možemo je rasturilo izbore. I usput su pojeli moju divnu pizzu

Možemo je rasturilo izbore. I usput su pojeli moju divnu pizzu

Ulazim u backstage. Tu je. Moja savršena pizza, ili barem ono što je ostalo od nje. Ekipa iz Možemo je upravo dovršava. Gledam ih. Gledaju oni mene

Je*em ti sve, netko mi je maznuo pizzu.

Savršenu, toplu, hrskavu, s mozzarellom i sušenim rajčicama. Majku svih pizza.

Noć je. Gladan sam kao pas. Noge me bole. Leđa su ukočena. Želudac mi se zalijepio za kralježnicu. Skeniram okupljene, kao Hercule Poirot. Netko od njih je počinitelj. Pronaći ću ga. 

Pola jutra sam proveo landrajući po terenu, odrađujući nekakvu reportažu, tijekom popodneva je brzinski istipkao, presvukao se, održao sastanak s uredništvom, sjeo u taksi i pozdravio vozača na ulazu u Muzej suvremene umjetnosti.  

Tu je stožer platforme Možemo.

Zaštitari, njih dvojica u skladnim crnim košuljama, propuštaju me unutra. Snimatelj je već odavno tu, postavio je opremu i hvata zjake. Ostali novinari pristižu. Pozdravljamo se, nagađamo rezultate. Trbuh počinje kruliti. U 19 sati, kad su objavili prve izlazne ankete, stožer je eruptirao. Tomašević s rukom u zraku. Pljesak sa svih strana. Netko je pustio onu njihovu pjesmu s razglasa. Plešu. Izlaze ostale brojke, Puljak vodi u Splitu. Kandidati iz dojučerašnjih drmatorskih stranki čuče u pozadini, iza ove dvojice. Iz slušalice krče informacije iz režije, čini se da osramoćene uzdanice gube diljem Hrvatske. Ipak, ovdje su smireni. Suzdržani su. Nema onog koreografiranog slavlja i programiranog aplauza na koje sam navikao u dosadašnjim izbornim stožerima. Nema pljeskanja na zapovijed, nema nabubetanih fraza. Kandidati se muvaju među novinarima, nisu izdvojeni u posebnim prostorijama. Ne iščekuje se silazak vođe kao naručenog Mesije. Opušteno je.

Isto tako, nema švedskog stola. Catering kojim inače nakrcaju stožere, a na koji svi, od novinara do pljeskača, halapljivo navale nakon izlaznih anketa, ovdje ne postoji. Muzej suvremene umjetnosti je self service.

Odrađujem posao, pričam s članovima platforme, javljam se uživo, komentiram izbore i čekam prve rezultate. Želudac negoduje. Otvaram mobitel, skitam se po jelovnicima i donosim odluku. Ta, upravo ta i nijedna druga. Ta mi pizza treba. Kao što sam već napisao, savršena je. Topla, hrskava, s mozzarellom i sušenim rajčicama. Majka svih pizza. 

Naručujem. Mobitel javlja da će doći za nekih pola sata. Gužva je. Nema veze. Isplati se čekati. 

Stižu prvi rezultati. Tomašević i Možemo očekivano mažu konkurenciju. Pljesak. Slavlje. Ples. Nema hvalisanja. Nema koreografije. Spontani su. Javljam se uživo. Režija galami u uho. Sugovornici s osmijesima kažu da su očekivali ovakve brojeve. Sigurni su da će rasti. Zvoni mi mobitel. Prekidam, u prijenosu sam. Završava javljanje. Zovem nepoznati broj. Dostavljač. Kaže da je stigao. Govorim mu da sam u poslu, neka je ostavi na ulazu u stožer. Čovjek potvrđuje. Na mail stiže račun. Pizza je tu. Radim i dalje, u sebi jedva zatomljujem euforiju. Ne mogu je dočekati. Završavam posao. Dobacujem mikrofon snimatelju. Čupam slušalicu iz uha. Trčim prema ulazu. Prema zaštitarima. Želudac mi zavija.

Hladan tuš.

Nisu vidjeli dostavljača. Kažu da je bio jedan, ali prije pola sata. Nije moglo proći pola sata. Kažu da su ga uputili na portu. Trčim na portu. Tamo kažu da nemaju pojma o pizzi. Zovem dostavljača. Kaže da je ostavio na stolu, iza ograde, da su ga propustili zaštitari. Opet idem kod njih. Ljudi nemaju pojma. Želudac urliče. One sušene rajčice su tako blizu, a tako daleko. Trčim po stožeru. Pomalo sluđen ispitujem novinare, snimatelje, osoblje, ekipu iz Možemo. Gdje je moja pizza? Obećao sam komad Andriji Jarku, a on je pola metra viši od mene i ne želim ga razočarati.

Nitko ne zna. Ni novinari, ni snimatelji, ni osoblje, ni ekipa iz Možemo. Čovječe, gdje mi je pizza?

Opet zovem dostavljača. On mi opet ponavlja. Pustili su ga zaštitari i ostavio ju je na stolu. Kraj neke kamere. Svuda su kamere. Obilazim ih. Ispitujem, kao Oliver Twist. Nema pizze. Uskoro ću se opet morati javiti uživo. Nervozan sam. Povlačim rukave. Ljudi me zabrinuto gledaju. Stojim sam, gladan i tužan pred Muzejom suvremene umjetnosti i mrzim cijeli svijet. Gore se gomilaju oblaci. Sasvim prikladno. 

Odjednom, prilazi mi jedan tip, mislim da je radio na mikseti, i kaže da postoji još jedan ulaz. Iza pozornice. Tamo isto stoji zaštitar. Visok, ćelav, u crnoj košulji. Dotrčavam do čovjeka i u bujici mu pokušavam objasniti da nemam pizzu i da mi treba pizza i da je to majka svih pizza. Saslušava me, navikao je na krizne situacije. Sviće mu. Kaže da je bio nekakav dostavljač, ali da je pizza, kako mu se čini, završila u backstageu. Molim?

Zavirujem iza njega, kroz staklena vrata, i vidim nekakvo komešanje u pozadini. Mislim da je tamo moja pizza. Tražim da me pusti. Na trenutak provjerava što se događa unutra. Pušta me. Ulazim. Tu je. Moja pizza, ili barem ono što je ostalo od nje. Ekipa iz Možemo je upravo dovršava.

Zbunjeni su. Zbunjen sam i ja. Gledamo se netremice, kao zečevi pred farovima. Shvaćaju. Naravno da shvaćaju, to je majka svih pizza. Ispričavaju se, uzvrtjeli su se, iskreno im je neugodno. Objašnjavaju da je dostavljač donio i ostavio tu bogovsku pizzu na stolu pred vratima. Stajala je tu neko vrijeme, raspitivali su se okolo po cijelom stožeru čija je, neuspješno tražili vlasnika koji je u to vrijeme bio u javljanju uživo, a zatim sljedećih pola sata trčao okolo i pokušavao ju locirati. Brišu ruke, nude da će je platiti, da će naručiti novu. Nude piće. Nude novac. Opet se ispričavaju. 

Pravednički gnjev mi popušta. Zapravo je komična situacija. Ljudi koji dolaze na čelo Zagreba nakon smrti utjelovljenja krađe, korupcije i pokvarenosti, nakon Milana Bandića i njegove klike kojoj nikad nije bilo neugodno, bez obzira koliko milijuna kuna su besmisleno spržili i bez obzira na sve njihove muljaže i optužnice; iskreno su uzrujani zbog nekakve bezvezne pizze koju su greškom preuzeli. Neugodno im je. Vidi se. Nema veze. Naručujem drugu. Uzimam im pivo, bar nešto. Kasnije me opet pronalaze. Opet se ispričavaju. Opet im je neugodno. Pusti, sve je ok. Je*eš pizzu. Ajmo dalje.

Koji sat kasnije, Tomašević se popeo na pozornicu. Održao govor. 

- Pobijedit ćemo za dva tjedna i moći ćemo svima, nakon izbora, pogledati u oči - rekao je.

Slavlje. Ples. Pljesak. Odlazak bez pompe, bez koreografije i bez naručenog aplauza.

Sretni su. Kako i ne bi bili, kad su pojeli majku svih pizza.

Najčitaniji članci