Je li vrijedilo zatvora i rata? To je pitanje postavljeno haškom osuđeniku tijekom druženja s prijateljima, pretpostavlja se 5. kolovoza 2022. godine, za vrijeme proslave godišnjice Oluje.
- Sve bih ponovio, ni sekunde ne bih zamijenio, svaka je sekunda vrijedila - odgovorio je Kordić na pitanje koje je, kako kažu u videu, postavio prijatelj sa sjevera Hrvatske.
POGLEDAJTE SNIMKU:
Okupljeno društvo odmah je zapljeskalo na njegov odgovor, a potom su zapjevali pjesmu Miroslava Škore 'Vrijedilo je'.
Pokolj u Ahmićima
Pripadnici HVO-a napali su Ahmiće u ranim jutarnjim satima 16. travnja 1993. godine. U napadu je ubijeno 116 osoba uključujući 32 žene i 11 djece, a najmlađa žrtva bila je tromjesečna beba. Većina kuća u selu minirana je i porušena kao i dvije lokalne džamije.
Zločin u Ahmićima procesuiran je pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) a bivši dužnosnik Hrvatske zajednice Herceg Bosne Dario Kordić proglašen je krivim po zapovjednoj odgovornosti i osuđen na 25 godina zatvora.
Miroslav Bralo osuđen je na 20 godina zatvora, zapovjednik postrojbe "Džokeri" Vladimir Šantić osuđen je pred ICTY-em na 18 godina zatvora, a pripadnik HVO Drago Josipović na 12 godina zatvora.
Pred Sudom BiH za zločine u Ahmićima bivši pripadnik HVO Paško Ljubičić osuđen je na deset godina zatvora.
Bob Stewart, umirovljeni pukovnik britanske vojske koji je 1993. godine zapovijedao postrojbom UNPROFOR-a čiji su pripadnici prvi ušli u Ahmiće nakon masakra također je tamo bio u nedjelju i pri tom na komemoraciji kazao kako ga i danas progone prizori ubijenih civila.
Ispovijesti iz Ahmića
“16. travnja 1993, ujutro, u 6 sati, osjetila sam kao jaku oluju, onda sam ugledala kako meci udaraju preko glave u zid. Zatim sam čula jako udaranje na vrata. Sa mnom u kući su bili muž i troje djece. Čim sam čula lupanja na vrata, krenula sam prema hodniku. Moj sin je govorio da hoće vršiti malu nuždu. Ja sam mu rekla da vrši u sudoper i on je ustao i krenuo preko sobe. Odjednom sam čula vrisak. Nakon toga, moj sin je rekao da je ranjen. Okrenula sam se i vidjela sina kako stoji na nogama dignute desne ruke. U tom momentu nisam vidjela gdje je rana. Zatim sam povikala: ‘Ne pucajte, dijete mi je ranjeno!’ U tom momentu i muž je povikao: ‘Dijete mi je ranjeno, ne pucajte!’
Vidjela sam cijev od puške kroz prozor. Jedan od bojovnika je rekao da izađem napolje. Muž je uzeo sina u naručje i pošao prema vratima. Čula sam pucanj i vidjela kako padaju. Pokušala sam izaći napolje. Prišla sam sinu, uzela ga u naručje i vidjela da je mrtav. Ponijela sam ga u kuću, položila na pod i zatvorila oči. Lice mu je bilo krvavo. Uzela sam mokru krpu i umila ga. Pokušala sam nekoliko puta izaći vani da vidim šta mi je sa mužem. Nisu mi dali rafali. Zovnula sam ga, a on mi se odazvao. Tražila sam nešto kako bi pomogla mužu. Kada sam se vratila, bio je mrtav. Djevojčicama sam rekla da su oba mrtva. Na sinovljevom tijelu vidjela sam na stomaku tri rane i jednu na grudima.”