Čekao sam susret s mladićem kojeg sam snimio u jednome mračnom razdoblju, u ratu, i kojeg nisam vidio 27 godina, kaže Belošević.
News
Komentari 15
Čekao sam susret s mladićem kojeg sam snimio u jednome mračnom razdoblju, u ratu, i kojeg nisam vidio 27 godina, kaže Belošević.
Fotoreporter Pixsella Robert Belošević i danas se sa smiješkom prisjeća te ne tako daleke 2022. godine, kad se uputio u Bihać pronaći sasvim posebnog i nikad zaboravljenog prijatelja.
- Stiskao sam u rukama veliku uokvirenu crno-bijelu fotografiju i napeto iščekivao trenutak o kojem sam toliko dugo razmišljao. Čekao sam susret s mladićem kojeg sam snimio u mračnom razdoblju, u ratu, i kojeg nisam vidio 27 godina - kaže Belošević.
I onda, točno na onome mjestu na kojem ga je prije punih 27 godina prvi put ugledao kako u pratnji oca Abdulaha nesigurno hoda na štakama, opet je stajao Aladin, već odrasli muškarac.
- Bez obzira na prohujale godine, odmah sam znao da je to Aladin Hodžić (31), dječak s moje fotografije, koju sam kao ratni reporter snimio u Bihaću 1994. godine i koja je ubrzo obišla svijet - dodao je fotoreporter. Mladić je digao pogled, srdačno se nasmijao i krenuo prema Robertu i ekipi 24sata.
- Roberte, pa drago mi je da sam te napokon upoznao. Imam osjećaj kao da te znam cijeli svoj život - iskreno je tad rekao Aladin smiješeći se svojoj uokvirenoj fotografiji koju mu je Belošević pružao.
Pažljivo se zagledao u nju, a glavom su mu, poput bljeskova, prolazile godine života. Granatiranje, amputiranje noge, trauma zbog gubitka, navikavanje na protezu, ponovno hodanje, život i odrastanje u Italiji, supruga Adisa i kći Darija (4), niti vodilje njegova života.
Dok su polako hodali užurbanim bihaćkim trgom, nije bilo čovjeka koji se nije zagledao u crno-bijelu fotografiju dječaka na štakama koju je Aladin ponosno nosio sa sobom.
- Pa ova fotografija je obišla svijet - doviknuo je tad stariji muškarac, a njegov prijatelj potvrdio mu je da je se dobro sjeća.
Zastao je i Aladin, a čuvši da je on taj dječak s fotografije, muškarci su mu prišli i tapšali ga po ramenu postavljajući mu mnogobrojna pitanja.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
- Sine, s ponosom je nosi, ta je fotografija bila na svim svjetskim naslovnicama. A i tebi svaka čast, fotografu, što si je snimio - kazala su, gotovo u glas, dva prijatelja te 2022. godine našim junacima Aladinu i Robertu.
Plavokosi dječak kojem je granata 9. srpnja 1994. raznijela desnu nogu, izrastao je u prekrasnog mladog čovjeka koji se nije prepustio svom hendikepu. Živi u Bologni sa suprugom i kćeri, zaposlen je u komunalnom poduzeću, planinari, trči, ide u teretanu, živi intenzivnim životom i pozitivno gleda u budućnost.
Toga kobnog srpnja 1994. godine Aladin se s desetak prijatelja igrao na livadi blizu kuće u Ostrošcu. Ispaljena granata zafijukala je zrakom, a jedan od gelera oborio ga je na tlo, na kojem je, u lokvi krvi, vrištao od bola i straha. Dijelovi njegove desne noge ostali su razasuti po livadi, a rođak koji je živio u kući do njegove u naručju ga je odnio do obližnje ambulante. Vidjevši težinu ozljede, liječnici su ga hitno prebacili u bihaćku bolnicu.
- Jedan geler je prošao između ostale djece i pogodio me... Doktori su mom ocu predložili amputaciju noge. Objasnili su mi da bi je mogli spašavati, ali mišići i živci bili su potpuno sprženi i nikad ne bih mogao normalno hodati. Moj otac je pristao na amputaciju znajući da ću nakon rata dobiti protezu koja će mi omogućiti normalan život. Sjećam se da sam često gledao kroz hlače, tražio svoju nogu i pitao mamu gdje je nestala i kad će mi opet narasti moja draga noga - prisjetio se Aladin dok su šetali livadom na kojoj je stradao u ratnom vihoru. Iako mu je teško vraćati se u prošlost, želi pričati. Protivi se svakom ratu, protivi se stradavanju ljudi, posebno nevine djece.
- Još kao dječak bio sam uvjeren da je noga kao kosa, kako rastem ja, rast će i ona. Kako je vrijeme odmicalo, bilo mi je jasno da od toga nema ništa. Shvatio sam da se mogu prepustiti ili boriti. I odlučio sam se boriti. Tijekom tog mučnog perioda upoznao sam divnu djevojčicu Sanju Aleksić, koja je također ostala bez noge u ratu. Među nama se stvorilo čvrsto prijateljstvo, a upoznali smo i dobrotvora Marca Becija, koji nam je u kolovozu 1995. osigurao papire da odemo u Italiju i oboje dobijemo proteze - otkrio je Aladin.
U Italiju je otputovao s ocem Abdulahom, a malo kasnije pridružile su im se majka Fata i sestra Azra.
- Kad sam dobio protezu, otvorio mi se posve novi svijet. Ja sam, zapravo, naučio hodati s protezom i ne sjećam se kako je hodati s obje noge. Dok su se druga djeca igrala i trčala, ja sam morao sjediti sa strane jer nisam imao nogu i nisam mogao trčkarati kao oni. I zato mi je proteza bila veliko olakšanje. Zamislite, nemate noge i odjednom hodate normalno, bez štaka, ne trebate ničiju pomoć... Koračaš nebu pod oblake! Imao sam osjećaj da bih stalno letio da se uvjerim da imam ponovno nogu. Nekih većih problema s protezom nikad nisam imao. Nekad mi je znala nažuljati nogu, ali žuljaju te i i nove cipele kad ih kupiš. Nikad se nisam žalio na ono što mi se dogodilo - priznaje Aladin, koji nikad od sebe nije radio žrtvu.
Od trenutka u kojem je odlučio boriti se i stvoriti suživot sa svojim hendikepom, ništa ga nije zaustavilo. Nije mu bio prepreka za posao, bio je prvi u raznim sportovima i nastavio normalan život.
- Za mene nije bilo nemogućih misija ako je postojala jaka želja i još jači cilj. Volim ekstremne sportove i sve što je ludo. Nije mi problem pješačiti i 20 kilometara, probao sam bungee jumping, skakao padobranom, čak sam godinu dana trenirao MMA, po mom mišljenju jedan od najtežih i opasnijih sportova. Redovno idem u teretanu i proteza mi nikad nije stvarala probleme. Ali znala ih je stvoriti nekim ljudima. Primjerice, u teretanu je ušao mladić od 16 godina i, kad je shvatio da imam protezu, pitao me jesam li ostao bez noge u Drugom svjetskom ratu. Trener ga je za kaznu poslao da trči nekoliko velikih krugova oko teretane, a morao je odraditi i 100 marinaca (vježba koju čine sklek, čučanj i skok te koja je služila pri selekciji američkih vojnika, op. a.) - veselo govori Aladin, koji je kroz život naučio da se sve događa s razlogom i da postoji rješenje za svaki problem, čak i onaj najteži.
Život ga je nagradio prekrasnom suprugom Adisom, s kojom se vjenčao u kolovozu 2016. godine. Rodom iz sela Stijena, nedaleko od njegova Ostrošca, Adisa je radila u frizerskom salonu u koji je Aladin ponekad dolazio šišati se. Lijepa crnka odmah mu je zapela za oko, a dolasci na šišanje postali su sve češći.
- Odmah sam vidio da je fina djevojka i sve smo se više upoznavali. Kako sam živio u Italiji, počeli smo se dopisivati i polako počeli vezu. Svaki mjesec vikendom sam dolazio da je vidim. Nakon deset mjeseci vjenčali smo se u Cazinu. Darija se rodila 2018. godine i zaista je predivna. Aktivno je dijete, sve shvaća i uživam provoditi vrijeme s njom. Budući da supruga nije mogla dobiti slobodno, sad smo u Bosnu došli samo Darija i ja. Doveo sam je kako bi provela više vremena sa svojom bakom, koju rijetko viđa, ali imamo problem, jer ne želi govoriti na bosanskom, samo talijanski, koji baka ne zna - kroz smijeh je rekao Aladin.
Belošević je sve vrijeme očarano slušao Aladina, njegovu priču o hrabrosti, upornosti i volji za životom. Čas se smiješio, čas su mu oči bile pune suza. Na kraju se i sam prisjetio tih teških ratnih dana i trenutka u kojem je snimio Aladina.
- Snimio sam ga u Bihaću ispred zapovjednog stožera Armije BiH. Taman sam zapalio cigaretu. Aparat je uvijek bio uz mene. U jednom trenutku ugledao sam plavokosog dječaka na štakama. Nije imao desnu nogu i mislim da je kraj njega bio otac. Fotografiju jednostavno osjetiš. Iste sekunde sam uhvatio aparat i lupio nekoliko negativa... Ta fotografija je odmah otišla u AP, a oni su je distribuirali dalje. Završila je u Italiji, objavilo ju je nekoliko dnevnih novina. Mislio sam da je to to. No onda sam krajem 1995. godine dobio telefonski poziv i obavijest da mi je ta fotografija dječaka na štakama proglašena fotografijom godine u Italiji. Nagrada je bila 4000 njemačkih maraka. Kako su Talijani imali fond za djecu stradalu u Bosni i Hercegovini, a lik tog plavokosog dječaka bez desne noge nisam mogao zaboraviti, odrekao sam se novčane nagrade i dogovorio se da je uplatim u fond za djecu stradalu u BiH. Pokušao sam doći do tog dječaka više puta, no nisam uspio. Drago mi je da smo se nakon toliko godina ipak uspjeli upoznati jer nosim ga u mislima skoro 30 godina - rekao je Belošević.
Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+