Čovjek drugog ili trećeg plana, kako sam za sebe kaže Nedeljko Dragić, u hrvatskoj je povijesti umjetnosti i imaginacije općenito ostavio velik i slojevit trag koji je, bez obzira na njegovu umjetničku izvrsnost, moguće pratiti: i bez velikog truda lako je nabasati na Tupka, karikaturu koja očuđuje takozvanog malog ili običnog čovjeka. Dragić je majstor zamišljanja kojem nijedna “običnost” svakodnevice nije mogla umaći i kao takav, uz svu kompleksnost egzila, apsorbirao je ulične münchenske apsurde i paradokse do kojih slučajni prolaznici najčešće ne drže. No Dragić je sve samo ne slučajni prolaznik i utoliko je naslov “Stille Reise” uistinu izuzetno djelo.