- Kad sam imao 17 godina, prijatelj me poveo na umjetnu stijenu za penjanje na koju je redovito odlazio - rekao je Kenton Cool za The Guardian o svom prvom iskustvu penjanja.

Danas ima 53 i 20 puta se popeo na mount Everest, a za britanski medij ispričao je kako je sve počelo, kao i trenutke kad je mislio da se neće više nikada penjati. Kenton je vidio i najljepše i najružnije od onog što donose najviši vrhovi svijeta, ali svaka ima jednu zajedničku kariku zbog koje neće uskoro odustati.

- Svidjela mi se fizička zahtjevnost penjanja i razmišljanje o tome gdje sljedeće postaviti ruke i noge. Odlazili smo onamo dvaput tjedno. Tijekom završnih razreda srednje škole otišli smo na južnu obalu, u grofoviju Dorset, na moj prvi pravi penjački izlet. Valovi su se razbijali o obalu, a sve mi je djelovalo zastrašujuće i uzbudljivo. Bilo je čarobno- rekao je Kenton. Odrastao je  u Sloughu, u grofoviji Berkshire, u kući u nizu s jednim katom, pokraj farme. 

Kad god su mogli, on i njegovi prijatelji penjali su se ondje, ili u području Peak Districta u Engleskoj. Popeli su se i na Mont Blanc jednom prilikom i pritom, kako kaže, radili početničke pogreške. Među njima je i prekasno polaženje na uspon. Ali, bilo je to razdoblje učenja i fantastično iskustvo.

Rekli su mu da više nikada neće moći hodati

- Studirao sam geologiju na Sveučilištu u Leedsu i pridružio se penjačkom klubu. Želio sam vidjeti Himalaju pa sam organizirao putovanje u Pakistan. To je bila prekretnica. Penjanje je bilo predivno, ali ono u što sam se zaljubio bili su ljudi- rekao je.

Tijekom sljedećeg desetljeća pola godine radio je u trgovinama skijaške i penjačke opreme, a drugu polovicu provodio je penjući se diljem Europe, Novog Zelanda i Azije.

Godine 1996. pao je sa stijene i slomio obje petne kosti. Rekli su mu da više nikada neće moći hodati bez pomoći. Nakon nekoliko operacija i tri mjeseca u invalidskim kolicima, usprkos liječničkim prognozama ponovno je počeo penjati se, pa čak i skijati, na nekim od najviših svjetskih vrhova.

Godine 2003. nominiran je za nagradu Piolet d’Or, svojevrsnog Oscara alpinizma. Uspjeh mu je donio poziv pustolovne agencije iz Sheffielda da vodi ekspediciju na Mount Everest, iako dotad nije imao iskustva s usponima iznad 8000 metara ni vođenjem ekspedicija na takvim visinama.

- Uspon je trajao osam tjedana. Penjali smo se tijekom noći, dok su oluje s grmljavinom i zvijezde osvjetljavale nebo. Na vrhu sam upijao osjećaj da se nalazim na najvišoj točki planeta, promatrajući Himalaju koja se prostirala ispod mene. Uživao sam u tome što sam drugima omogućavao da ostvare vlastiti cilj. Za agenciju sam se na Everest popeo još tri puta, a 2006. pokrenuo sam vlastiti posao. Danas godišnje vodim samo jednog klijenta, a pripreme za uspon mogu trajati i do tri godine. - rekao je.

Naišao je na penjača koji mu je preminuo u rukama

Od prvog uspona na Everest penjao se na njega gotovo svake godine. Ove godine u svibnju ostvario je svoj 20. uspon na vrh. Kaže da je bilo i iznimno teških trenutaka. Jednom su se suočili s katastrofalnim kvarom u opskrbi kisikom pa su morali dijeliti boce.

- No bilo je i prekrasnih trenutaka. Najljepši je bio 2017. godine, kada smo na dan uspona na vrh imali planinu samo za sebe. Bilo je toplo, nije bilo vjetra, a snijega je bilo upravo koliko treba. Vidio sam Kangchenjungu i Makalu, treći i peti najviši vrh svijeta, te pogledom sezao sve do Tibeta. Godine 2013. popeo sam se na susjedni vrh Everesta, Nuptse. S visine od 7900 metara osvrnuo sam se i prisjetio svih tih godina i brojnih uspomena. - ispričao je

Iste godine doživio je i svoju najtežu noć. Naišao je na penjača na samrti koji je preminuo u njegovim rukama. Drugom je prilikom s fiksnih užadi, postavljenih kako bi se spriječili padovi, morao ukloniti mrtvo tijelo. 

-Planina ne mari za to jeste li se na nju popeli 20 puta ili samo jednom, ondje svatko može poginuti. - rekao je.

Godine 2022., nakon svog 16. uspona, postavio je rekord u broju uspona na Everest među penjačima koji nisu šerpe (južnotibetski narod koji živi na području Himalaje, najviše u istočnom Nepalu oko Mount Everesta, te u Indiji). Opći rekord drži Kami Rita Sherpa. 

- I dalje držim svoj rekord, premda mi nikada nije bilo stalo do brojki, nego do iskustava. Doći će vrijeme kada ću prestati penjati se na Everest, ali to se neće dogoditi uskoro. Ta mi je planina pružila sve i zbog toga osjećam duboku poniznost i zahvalnost. Ipak, najviše mi znače samo mjesto i ljudi koji ondje žive – šerpe s kojima sam se penjao, mještani koji su me hranili u svojim domovima ili njegovali kad bih se razbolio, ljudi koji su postali moji prijatelji. Planina je samo bila put koji me doveo do njih - dodao je.