Gordan Jandroković razbacivao se opomenama i izbacivao zastupnike, Peđa Grbin pitao je Andreja Plenkovića "je li glup", desnica je branila Grbina, a desničar Hrvoje Zekanović branio Plenkovića, koji je pak svakom oporbenom zastupniku nabijao na nos da je bio protiv Ukrajine...

Tako je izgledalo aktualno prijepodne u Hrvatskom saboru. Totalna histerija.

I ta histerija spašava premijera Plenkovića.

Plenković je prihvatio, a možda čak i nekim trenucima i nametnuo takva pravila igre, bacajući svojim napadima i uvredama kanistere benzina na razbuktali politički požar, ne bi li tako skrenuo pažnju sa stvarnih problema i izvukao se netaknut iza dimne zavjese.

I to je postalo pravilo prilikom svakog obračuna premijera i oporbe u parlamentu. Retorički obračuni, histerični napadi, uvrede i opomene. I onda opet mrtva tišina.

Prave se da napadaju

Naravno, to i jest glavna karakteristika ovakvih događaja u kojima stil prednjači pred sadržajem, odnosno u kojima stil naprosto prožvače i ispljune bilo kakav suvisli sadržaj. Oporba se pravi da napada, premijer se pravi da se brani.

Jer bitan je samo dojam.

Opoziciji - lijevoj, desnoj i onoj u sredini - bitno je ostaviti dojam kako hrabro rešeta premijera, možda i zbog toga što je to jedna od rijetkih situacija u političkoj areni gdje se mogu izboriti za svojih par rundi s premijerom, prije nego se s Pantovčaka na scenu stušti neformalni lider opozicije i svojim retoričkim napalmom pomete sve oporbene redove.

Pokazuje zube

Premijeru je, pak, bitno da pokaže zube oporbi, da se pred vlastitim članovima i biračima pokaže kao snažan i neustrašiv, te nimalo anemičan lider, da evocira duh tuđmanizma i solidarizira oko sebe partnere, zastupnike i stranačke drugove.

Da pokaže kako mu nije Ivan Anušić protivnik, već su to Peđa Grbin ili Nikola Grmoja ili Željko Sačić ili tko se već dohvati mikrofona. I zaradi opomenu.

Međutim, najvažnija korist koju Plenković može izvući iz saborske histerije koju i sam pomaže kreirati jest činjenica da oporbeni udari ne idu iz jednog bloka, već su raspršeni od krajnje desnice do krajnje ljevice. 

Zajednički front

Možda se čini da oporba udara po premijeru, možda se čini da je oporba složna u tim udarima, ali radi se ipak o totalno udaljenim opcijama koje možda mogu zauzeti zajednički front u Saboru, ali koje su eonima udaljene politički, ideološki, vrijednosno, pa čak i personalno. A o njihovim biračima da se i ne govori.

Povezuju ih samo napadi na Plenkovića.

Rafalna paljba

Histerija, dakle, ne proizlazi samo iz stila saborskih polemika, već i iz činjenice da ta rafalna polemika dolazi iz svih mogućih pravaca. Od Karoline Vidović Krišto do Sandre Benčić, od Željka Sačića do Peđe Grbina, pa još šire.

Svi oporbenjaci pojedinačno se ispucavaju na premijeru, ali to ipak nema snagu ujedinjenog oporbenog udara.

Što se Plenkovića tiče, kad ga udaraju svi i svatko za sebe, zapravo ga ne udara nitko. 

Taman kad su se smjenama ministara pojavile pukotine u monolitnom HDZ-u, saborska rasprava ih je na brzinu pokrpala. HDZ je pokazao da je toliko jednoglasan, koliko je oporba raštrkana. 

Što je veća dreka u Saboru, to se manje čuju argumenti. I ako se dere opozicija, dere se i Plenković.

Koji će već sutradan uploviti u svoju dedramatiziranu stvarnost.