Bi li manekeni s izbornih plakata Miroslava Škore, oni obični građani koji svima obznanjuju da oni "glasaju za Škoru", platili tisuću ili osam tisuća kuna za kartu na novom maksimirskom stadionu?

Imaju li oni toliko povjerenja u predizborne planove svog favorita da bi iz svog džepa platili ono što on naziva financiranjem izgradnje novog nacionalnog stadiona? I bi li kartu kupili i oni Škorini birači, njih 36 tisuća iz prvog kruga? 

Bio bi to veliki i posve konkretni test povjerenja u kandidata koji je ovoga vikenda iz glave, paušalno i neobavezno, ispalio računicu kojom bi se financirala izgradnja stadiona. 

Jer, pitanje je tko bi drugi stao iza Škorinih obećanja.

Kao što je pitanje tko više uopće Škorine istupe, planove i napade shvaća ozbiljno.

Osoba koja je u prvom krugu zagrebačkih izbora skupila tek par tisuća glasova više od marginalke Brune Esih na izborima prije četiri godine ponaša se u drugom krugu onako kako bi se očekivalo od autsajdera i očajnika.

Krpanje šupljina

Šupljine u programu nadoknađuje improvizacijama i izmišljotinama, a retoričke promašaje kompenzira huškačkim napadima i uvredama. Pa čak i na osobnoj razini.

Pa je tako otkrio da kao kandidat za gradonačelnika nema pojma o tome da Zagreb nema spalionicu, za koju kaže da ju treba zatvoriti. Pa je tako kandidat koji kampanju gradi na braniteljima i Domovinskom ratu otkrio da ne zna nabrojati ni tri zagrebačke braniteljske postrojbe. Pa je tako kao potencijalni gradonačelnik pokazao da ne zna nabrojati ni par aktualnih pročelnika.

A osoba koja se na predsjedničkim izborima žalila da mu napadaju suprugu, sada danima vodi kampanju na Tomaševićevu ocu.

Škoro je zapeo u živom blatu: što se više batrga, više se utapa.

Politički debakl

I to ne vodi samo u debakl na izborima za gradonačelnika, premda je Škoro samim ulaskom u drugi krug ostvario pobjedu nad onima protiv kojih se zapravo borio, prvenstveno HDZ-om, već otvara prostor Škorinu debaklu na političkoj sceni. 

Ako je Zagreb odabran kao pozornica za nacionalnu afirmaciju i bildanje liderskog rejtinga vođe Domoivnskog pokreta, tada se na ovim izborima mogu najbolje vidjeti sve šupljine u Škorinu liderstvu: od programatskih istupa, preko retoričkih okršaja do ideološke profilacije.

U drugom krugu Škoro mora dokazati da je pravi desničar, pravi lider, pravi sponzor branitelja i Domovinskog rata, pravi antikomunist, pravi kandidat za najviše funkcije. I na svim tim testovima Škoro se poskliznuo.

Nezahtjevna publika

Naravno, nije radikalna desnica za čija se srca (a ne za umove) Škoro otima u permanentnom nadmetanju s HDZ-om previše zahtjevna publika, dapače navikla je ona na razne demagoge, prevarante, prodavače magle i konvertite, ali na Škorinu žalost, takva desnica još uvijek je preslaba da bi podržala njegove ambicije.

Također, Škoro bi trebao pokazati Andreju Plenkoviću tko je gazda, a u ovoj kampanji ima problem i s Tomislavom Tomaševićem. 

Još gore, kod Škore se čini da se on češće svađa sam sa sobom, s vlastitim programima i argumentima, nego s političkom konkurencijom. 

Na to se pomalo svodi Škorin boravak na političkoj sceni: na monodramu s elementima apsurda, na samopromociju pomiješanu sa specijalnim interesima, a nekad i na puko obavljanje formalnosti.

A takvih na političkoj sceni već ionako ima previše.