Slijepi planinar Feručo Lazarić (65) iz Svetvinčenta u Istri, koji je krajem rujna krenuo na svoje životno putovanje u kojem pješačenjem treba prijeći oko 1100 kilometara dugu rutu u sklopu Via Adriatica traila, a ostalo mu je još oko 350 kilometara do cilja.
Ne smetaju mu ni loše vrijeme, kiša, jak vjetar pa ni sunce da svakoga dana prepješači između 15 i 35 kilometara, što ovisi pristupačnosti terena. Slijepi Feručo pješači tako da jednu ruku ima položenu na rame vodiča, a u drugoj drži štap koji mu pomaže i tako hoda stazom. Kaže da mu je nedostatak vida zapravo blagoslov jer sad puno više sluša zvukove oko sebe.
'Osjećam vjetar, čujem lišće'
- Krenuo sam i nema stajanja. Sljepoća nije nikakva prepreka za put. Osjećam vjetar, mirišem prirodu, čujem šum lišća i koračam dalje. Zaplešem, zapjevam katkad i jednostavno hodam. Društvo mi pravi prijatelj Sergio Ostović, koji me je i pozvao na putovanje. Trenutačno prolazim južni dio Velebita, što mi je dosad najkompliciraniji dio. Teško je slijepom čovjeku paziti na svaku škrapu, a uz to na leđima nositi 25 kilograma stvari - ispričao nam je Feručo u kratkoj pauzi puta.
Kaže da je smršavio između 10 i 15 kilograma, što osjeti.
- Nemam vagu pa ne znam točno koliko sam izgubio, ali sam se u struku stanjio desetak centimetara. Osjećam po hlačama koje stežem sve više. Na putovanju se živi od konzervi tunjevine, sardina... Svega onoga što zapravo nikad ne jedem kod kuće. To mi je zapravo dobro iskustvo kako bih vidio mogu li bez ženine kuhinje, koja mi nedostaje, ali i bez svojeg toplog kreveta - smije se Feručo.
Kad otpješači dnevnu rutu, spava u šatoru, vatrogasnom ili planinarskom domu, školi... Gdje god im se ponudi prenoćište. Kaže kako na putu nema nikakvih problema, bolova, umora. Jedino su ga mučili žuljevi.
- Sa žuljevitim nogama teško mi je bilo prijeći prvih stotinjak metara jer boli kao da hodate po žeravici, ali kasnije bol jednostavno iščezne, zaboravite na nju. Na stranu što mi tabani izgledaju kao šmirgl papir. Žuljevi su se nakon nekog vremena povukli i sad je sve super - rekao je. Kaže da je shvatio da ljudsko tijelo traži pokret i napor kako bi pravilno funkcioniralo.
Jedva čeka ženinu kuhinju
- Ovo putovanje mi je trebalo i zbog zdravlja. Imam problema s probavom. Iako jedem konzerve svakodnevno, zbog napora i hodanja moram priznati da mi je probava sad odlična. Ovdje mi ne treba liječnik, nema korona virusa, nema prehlada i viroza unatoč vremenu jer je tijelo naviklo na ovakav način funkcioniranja - ističe Feručo. Na kraju je ipak priznao da čim dođe kući u Istru, prvo što će učiniti je zamoliti ženu da mu napravi omiljeni bakalar s pasuticama i sve to zaliti mladim vinom.