Jedna od najvećih svjetskih katastrofa prije 33 godine pogodila je svijet. Eksplozija u nuklearnoj elektrani Černobil je 1986. promijenila naše živote, a sad svi opet pričaju o njoj zbog sjajne serije HBO-a 'Černobil'. Točan broj ljudi koji su umrli u danima i godinama nakon nesreće nije poznat. UN je 2005. objavio izvješće o 4000 mrtvih od posljedica radijacije u Ukrajini, Rusiji i Bjelorusiji. Godinu poslije Greenpeace je objavio svoje izvješće u kojem je broj smrti od posljedica kontaminacije procijenio na zastrašujućih 100.000. Pet milijuna Ukrajinaca, Rusa i Bjelorusa još živi u području s povišenom radijacijom. U velikom feljtonu čije nastavke svakog dana objavljujemo na portalu 24sata otkrivamo tko je prvi u Jugoslaviji prekinuo šutnju o katastrofi, kako su se građani tada morali ponašati da bi izbjegli posljedice zračenja, kako se u atmosferi katastrofe odvijao svakodnevni život (poput natjecanja Eurovizije), zašto su tržnice bile prazne, kako je počela havarija u elektrani, zašto su Sovjeti sve pokušali zataškati i kako je Zapad otkrio što se zaista zbilo te kobne noći.
Broj mrtvih ide do 90.000
U seriji HBO-a 'Černobil' broj umrlih nakon tragedije procjenjuje se na između 4000 i 90.000 ljudi. Raspon između tih brojki je golem zato što različiti modeli izračuna daju i različite podatke o broju žrtava, objašnjava dr. Zdenko Franić. Prema njegovim riječima ni danas najrelevantnije svjetske institucije nemaju točnu brojku umrlih i raspolažu s različitim podacima.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Najviše je u tih 4000 ljudi bilo smrti zbog karcinoma štitnjače. Treba uzeti u obzir i da je to bilo vrijeme ekstremnog siromaštva i neishranjenosti, što je doprinijelo neotpornosti i razvoju bolesti kod ljudi. Jednako tako, bolesti se nisu sanirale kako treba. Znamo da rak štitnjače spada u oboljenja koja se dosta uspješno liječe, ali ako nema adekvatne dijagnostike i infrastrukture koja prati liječenje, kao što je tada bio slučaj, teško je spriječiti razvoj bolesti. Serija je dramaturški izuzetna. Neke epizode se ne podudaraju sa stvarnim događajima, ali posljednja epizoda je vrhunac produkcije s relevantnim podacima. U toj petoj epizodi su na prihvatljiv i popularan način prezentirali slijed događaja, kao i uzroke nesreće u kombinaciji s nizom katastrofalnih odluka tadašnjih inženjera u černobilskom postrojenju - kaže nam fizičar dr. Zdenko Franić s Instituta za medicinska istraživanja.
Ti inženjeri su Anatolij Djatlov, Nikolaj Fomin i Viktor Brjukanov. Dobili su deset godina zbog teškog nepoštivanja pravila struke i izazivanja nuklearne katastrofe u elektrani Černobil.
Kako je rekao Valerij Legasov u svojim snimcima prije nego se ubio, to je premalo zbog onoga što ostavili u nasljedstvo. Uništeno je područje od 2600 četvornih kilometara u koje idućih 20.000 godina nitko neće moći živjeti.
A sve to radi priznanja sovjetskih vlasti. Naime, reaktor br. 4, kada je eksplodirao, bio je star tek nekoliko godina. Moglo bi se reći da je bio čak nov. Međutim, nije zapravo nikada bio završen. Da bi bio potpuno kompletiran trebalo je proći sve sigurnosne testove, kao i onaj u slučaju nestanka struje.
Sve za položaj
Reaktor br. 4 nikada nije prošao taj test, a radio je. Djatlov, Fomin i Brjukanov, kako bi dobili unaprjeđenje i priznanje od strane sovjetskih vlasti, odlučili su taj test napraviti po cijenu bilo čega.
Doveli su do velike katastrofe koja je obilježila 20. i 21. stoljeće, a kako je Gorbačov jednom rekao, uzrokovala možda i raspad SSSR-a.
Međutim, na samom suđenju ovoj trojci donesena je puno veća presuda. Onu koju je Valerij Legasov rekao u lice sovjetskim vlastima - reaktori nam ne valjaju.
Černobilska tragedija dovela je do raspada SSSR-a, Mihail Sergejevič Gorbačov
Legasov je nekoliko mjeseci nakon nesreće u Beču na sastanku Međunarodne agencije za atomsku energiju svjedočio o nuklearnoj katastrofi.
- Za nesreću u Černobilu kriva je ljudska pogreška - rekao je tada pred Agencijom Legasov te gotovo tri sata izlagao izvještaj od oko 400 stranica. Odgovarao je na sva pitanja članova, a novine su ga tada proglasile prvim iskrenim sovjetskim znanstvenikom.
Međutim, Legasov je lagao i to ga je kopkalo. Lagao je jer je zapravo u Beču izlagao izvještaj koji su napisale sovjetske vlasti. Dobro je znao da nije stvar samo u nestručnim inženjerima već da cijela sovjetska industrija nuklearne energije leži na manjkavim reaktorima.
Rekao je istinu
- Nitko u svijetu ne koristi reaktore koje se hladi vodom u proizvodnji električne energije. Nitko od nas. A samo je jedan razlog. Jeftinije je - rekao je Legasov na suđenju Fominu, Djatlovu i Brjukanovu i prvi puta otkrio ono što su sovjetske vlasti pokušale skriti.
Legasov je tada objasnio kako je Djatlov kriv jer nije pratio pravila, ali da nije niti znao koliko je manjkav dizajn RBMK reaktora.
- Inženjeri su gurali sigurnosni test i 10 sati držali reaktor na 1600 megavata snage. To je pola snage reaktora na kojoj inače radi. Zbog tako dugog rada na pola snage, reaktor je postao zatrovan tj. u njemu se nakupljao ksenon. Inženjeri su za sigurnosni test morali spustiti reaktor na 700 megavata snage te isključiti turbinu koja proizvodi struju. Međutim, zbog nakupljanja ksenona reaktor je pao na samo 300 megavata snage. Djatlov je naredio da vrate snagu reaktora pa su inženjeri izvukli kontrolne šipke. Od 211 kontrolnih šipki, samo su ih šest ostavili u reaktoru. Međutim, bolje od 500 megavata nisu uspjeli. Djatlov je i dalje inzistirao na testu. Naredio je isključivanje turbine, a u tom trenutku voda je prestala dolaziti u reaktor. Snaga je skočila. Inženjeri su se uplašili i stisnuli gumb AZ-5 - svjedočio je tada Legasov.
AZ-5 je sigurnosni gumb koji gasi cijeli reaktor. Međutim, on je zapravo bio detonator nuklearne katastrofe. I tu je manjkavost sovjetskih reaktora.
- AZ-5 vraća sve kontrolne šipke u reaktor. One su napravljene od tvari bor. Međutim, vrhovi su napravljeni od grafita koji povećava reaktivnost jezgre reaktora. Snaga reaktora je u tom trenutku skočila na 33.000 megavata, gotovo 10 puta veću nego na koliko je dizajniran da radi - dodao je Legasov te pozvao da se nuklearni reaktori u elektranama diljem Sovjetskog saveza moraju popraviti.
Vlastima se to nije svidjelo. Njegovo svjedočanstvo nikada nije izašlo u medije, izbačen je iz Kurčatov instituta, diskreditiran je kao znanstvenik. Ostalo mu je samo da nakon toga svoje svjedočanstvo snimi diktafonom, a nakon toga slomljen i shrvan komunističkom vlasti u koju je cijeli život vjerovao oduzima si život dvije godine i jedan dan nakon černobilske katastrofe.
Grad duhova
Trinaest godina nakon katastrofe 1999. dr. Franić je s ekipom znanstvenika iz cijelog svijeta posjetio je černobilsko postrojenje i Pripjat.
- Slike sablasnog grada duhova zauvijek će mi ostati u sjećanju. Bilo je fascinantno vidjeti kako se priroda sama pobrinula za dekontaminaciju. Drvoredi su bujali, na nekadašnjem stadionu rasle su guste biljke, a po balkonima zgrada gnijezdile su se ptice grabežljivice. Priroda je, dakle, bila u punom zamahu i u 13 godina je posve preuzela grad. To je samo dokaz da su joj veći neprijatelji ljudi nego radijacija. U Pripjatu tad nije bilo stanovnika, tek nekoliko desetaka ljudi koji su tamo boravili zbog poslova. Kako se katastrofa dogodila u travnju, stanovnike je taman zatekla u pripremama za obilježavanje 1. maja, Međunarodnog praznika rada. I te 1999. posvuda su stajale brojne parole koje su bile pripremljene za proslavu koja se nikad nije dogodila - sjeća se hrvatski fizičar.
Dr. Franić je obišao i tamošnji centar za posjetitelje, ali i postrojenje, gdje se fotografirao tek nekoliko desetaka metara od reaktora. Kao nekoga tko se cijeli život bavi zračenjima nije ga, kaže, bilo strah, tim više što su bili oboružani s više dozimetara koji su u svakom trenutku pokazivali dozu radijacije. Na neka mjesta se ne može ići, kaže dr. Franić, jer su namjerno ostavljena kontaminirana kako bi u njima znanstvenici dugoročno mogli obavljati istraživanja.
- Na povratku u Zagreb dozimetri su očitali veću dozu zračenja na aerodromskom rendgenu nego u Černobilu. Zaštitnu odjeću pri posjetu postrojenju nismo imali jer ona nije bila nužna. Grad je bio šokantno sablastan, kao u nekoj vremenskoj kapsuli - prisjeća se dr. Franić koji ne može prežaliti što sa sobom tada nije ponio i kameru.
Kako je danas
A danas? Bi li bilo moguće živjeti u Pripjatu? Hrvatski fizičar smatra da bi situacija do daljnjega trebala ostati ovakva kakva je danas, bez života i stanovnika.
- Trebalo bi napraviti vrlo kompleksne izračune da se vidi u kojoj mjeri su cezij i stroncij odradili svoje vrijeme poluraspada, no ni to nije jamstvo, jer zasigurno ima takozvanih hot točki koje i danas imaju vrlo visoku kontaminaciju - kaže dr. Zdenko Franić.
>>> Kraj feljtona
Seriju 'Černobil' možete gledati putem online video streaming usluge HBO GO (www.hbogo.hr)