Za Preko na otoku Ugljanu taj dan bio jedan od najtužnijih dana koji je ikad zadesio njihovo mjesto. One su bile nečije majke, supruge, nečije kćeri i unuke. Nije bilo familije koju taj tragični događaj nije dotaknuo. Prošlo je 130 godina, ali Preko ne zaboravlja svoje lavandijere. Njih 16 smrtno je stradalo 2. studenog 1891. godine u sedam ujutro nedaleko od Galevca, lokalno znanog kao Školjića, otočića udaljenog od Preka tek 85 metara.
Na brodu kojega je prevrnulo orkansko jugo bio je 31 putnik, sedam muškaraca i 24 žene. Poginule pralje bile su u unutrašnjosti broda. Tamo su se sklonile od nevremena kako bi zaštitile čisto rublje kojeg su prale za gospodu u Zadru. Bile su zatvorene palubskim poklopcem i nisu imale šanse. Najstarija lavandijera među njima imala je 75, dok je najmlađoj bilo tek 14 godina. Stradale su i dvije trudnice. U povodu 130. godišnjice njihova stradavanja, mještani Preka, otoka Ugljana i njihovi gosti okupit će 2. studenoga u Preku kod spomenika "Naša mati" podignutom na mjestu gdje su vrijedne, tragično preminule lavandijere prale robu.
S tog mjesta u more će se pustiti 130 plutajućih papirnatih lanterna s upaljenim svjećicama. Da oslikaju lanterne i na njih ispišu poruke i dojmove u zadatak su dobili učenici OŠ Valentina Klarina u Preku i polaznici Dječjeg vrtića Lastavica u Preku te svim područnim odjelima, a za sve duge, i mlade i starije, zainteresirane za oslikavanje organizirana je i likovna radionica akademske slikarice i autorica slikovnice "Bijele ribice lavandijerice", Manuela Vladić-Maštruko.
Sve je osmišljeno da se ovaj događaj doboko utkan u povijest mjesta otgrne zaboravu, a upravo se iz tog razloga rodila i priča spomenute akademske slikarice iz Zadra, inače ugljanske nevjeste.
- Ja sam kroz moje 'nevistvovanje' jako zavoljela taj otok. Na Školjić sam išla s majkom na izlet, i posebno me se dojmila ta priča o priješkim lavandijerama. Mislim da je dugo živjela u meni i tražila način i vrijeme kada i na koji način će se ispričati. Puno sam istraživala tu temu i u to vrijeme jako sam se iznenadila kako malo ljudi zna za tu priču. Tako je uoči ove 130. obljetnice izašla knjiga "Bijele ribice lavandijerice" koju sam napisala i sama ilustrirala, priča je vjerna činjenicama, protkana maštom i s bajkovitim epilogom. Utopljenice tako ne završavaju svoj život u moru već postaju bijele ribice, neka vrsti morskih vila vidarica. Našavši novu opstojnost u moru, one postaju zaštitnice morskoga svijeta, mora, mjesta Preka i otočića Galevca – kazuje nam Vladić Maštruko.
Načelnik Preka, Jure Brižić, kazuje nam kako je taj dan cjelodnevni program, a sve kako bi se priča koja je obilježila povijest njihovog mjesta, ne zaboravi.
- Naši mještani znaju tu priču, a mi smo se pobrinuli da i naši gosti mogu pročitati tu priču na info ploči pokraj spomenika. Možete samo zamisliti tugu u mjestu toga dana, svaka obitelj izgubila je nekoga svoga. Ne želimo da se priče iz našeg mjesta zaborave – kaže nam Brižić dodajući kako će, osim puštanja 130 lanterni u more, položiti i vijence na Školjiću, u jutarnjim satima služit će se misa, a poslijepodne izvest će se dramsko djelo "Rekvijem za 16 lavandijera".
A ovo su one, 16 lavandijera o kojima pišemo: Matija Babin, Jakova Dorkin, Ivana Dorkin, Luce Dorkin, Tomica Dorkin, Tonina Dorkin, Bara Jurin, Gašpa Jurin, Ivana Lovrić, Šimica Lovrić, Matija Markulin, Matija Martinov, Stoša Mašina, Tomica Matacin, Gašpa Matacin i Kate Mazić.
Njihova priča nije samo priča o jednoj tragediji, njihova priča svjedok je jednog vremena u kojem se živjelo teško i putovalo dugo, u uvjetima koji su novim generacijama naprosto nezamislivi.