Perfektno govorim engleski i još u srednjoj školi imala sam politiku, tako da se razumijem u nju. Riječi su to Ave Karabatić, zvijezde davno ugašenih rijalitija koja je, gle čuda, na izborima dobila više glasova od ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek. Kakvih smo se sve političara i sabornika nagledali, Ava Karabatić sa svojim je "znanjem politike i engleskog" za neke i prekvalificirana. No, eto, ona je dobila tri glasa više od aktualne ministrice kulture.
Podatak je suštinski poražavajući za društvo, za Vladu i za HDZ, ali zanima li on ikoga? Bilo je na izborima još estradnjaka. Stjepan Jimmy Stanić osvanuo je na listi Domovinskog pokreta. On je tam "došel maknut ove prve i druge, a ne da bude treći", rekao je na kraju, nezadovoljan rezultatom.
Za moguću političku trgovinu nije želio ni čuti. Ali on i nije političar. Ovi "profesionalni političari" uglavnom su u noći na četvrtak feštali, plesali, neki štikle skidali, pjevalo se, naručivalo zadnju rundu i Prijovićkinu pjesmu. Pomislio bi čovjek da slave jer sad mogu raditi za bolju budućnost hrvatskog čovjeka, popraviti zdravstvo, srediti sudstvo, unaprijediti školstvo, oplemeniti agrar...
Je li ikome od njih kroz glavu prošla misao: "Napokon dolazim na vlast, sad ću moći pomoći penzićima i izboriti se za bolji obrazovni sustav!" Možda je netko od njih razmišljao i ovako: "Da su me bar prije izabrali, već bi nam bolnice bile kao urica!". A što ako je neki HDZ-ovac nakon objave rezultata zaključio: "E sad ću sa svojima iskorijeniti korupciju, neće više biti mita!"
Ali nije. Nitko od njih nije slavio zbog mogućnosti da na vlasti ostvari plemenite i korisne ideje. Slavilo se zbog jedne druge mogućnosti koju im izbori nude, one koju opisuju tri stara šokačka pravila za uživanje u životu: U se, na se i poda se.