Naša ekipa posjetila je dom Stjepana Horvatineca u Petrinji. Umirovljenik živi u garaži, pored prostorija u koje je smjestio sve osnovne predmete. Podovi su prekriveni pijeskom, zidovi načinjeni od gole cigle. Žice vire na sve strane, nema tu žbuke ni boje ni lustera ni osnovnih životnih uvjeta. Prostorija je jako mračna i natrpana, ali otac i sin u njoj spavaju. Odnosno, Stjepan je spavao po srijede kad mu je, od dobrih ljudi, u dvorište stigla kam kućica.
- Tu jedemo, živimo, boravimo. Vatru smo naložili, ventilator puše, ali to je sve malo... - razočarano će Stjepan. Polako i oprezno kreće se među svim tim predmetima koji bi lako mogli popadati na njega zatrese li opet.
Njegov sin Zvonko kaže da su itekako osjetili potres od 3,9 prema Richteru koji se dogodio oko 19 sati. Poprilično ih je uznemirio, a ionako su već danima revoltirani, pogotovo odnosom državnih službi:
- Oni će u Zagrebu jest škampe, a ja sam jeo mesni narezak. Evo gdje smo brat i otac i ja. A tražili smo da dobijemo kontejner! Tražili smo... - ponavlja Zvonko. On je na rubu suza. Kratko ih suspreže, a onda im se prepusti.
Za kuću obitelji Horvatinec statičari su rekli da će je samo trebati obnoviti, ali oni ne misle tako. Posebno ne nakon ovih naknadnih potresa.
- Dobila je crvenu naljepnicu za obnovu, ali ne za rušenje. Ali tijekom potresa ovdje je šikljala voda iz temelja. Sve je puno mulja i pijeska. Iz hodnika smo izvukli tri tačke pijeska - pojašnjava nam Stjepan pokazujući podove koji su se podigli za desetak centimetara. Smatra da je voda došla ispod temelja, zajedno s pijeskom i zemljom.
- Tamo je ostala rupa. Zemlja se mora kad tad sleći u zemlju, u tu rupu - tumači vremešni Stjepan. Smatra da se obnova ne može raditi na postojećim temeljima jer će sve propasti kad se zemlja slegne. Pitamo ga boji li se noćiti u kući, spremno odvraća: "O, da!".
Ne pada mu napamet vraćati se u svoj dom.
Dobri ljudi pomogli su im, kaže, pa je stigla kamp kućica koja je njemu i sinu na raspolaganju. Ona je tek privremeno rješenje.
- Tko zna kad će doći obnova da bi mi mogli nazad u kuću, a do tada negdje treba živjeti. Kamp kućicu sam ja dobio preko prijatelja, preko dobrih ljudi - veli Stjepan, a na to Zvonko dodaje: "A ništa od Grada. Grad nas nije ni posjetio".
Dok razgovaramo, Stjepan neumorno otvara spakirane vreće i kutije pa nam, kao da mu mi ne vjerujemo, pokazuje što je sve morao na brzinu ovdje utrpati. I servis za jelo i staklene čase. I masažer. Nov, nikad korišten.
- I čaše, namještaj... Odjeću. Uređaje. Da, cijeli život nam je sada tu - veli Stjepan, više sebi nego nama.