Samo dvoje kandidata odazvalo se na javni poziv za predsjednika Vrhovnog suda. S favoritom za izbor nitko nije pretjerano oduševljen, pa ni onaj tko ga predlaže, ali svi zajedno misle kako je moglo biti i gore.

Ako i postoje bolji kandidati, shvatili su da im se ne isplati valjati u blatu između predsjednika i premijera.

Istodobno, gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević, nakon afere s izborom pa smjenom dvojice čelnih ljudi Zagrebačkog holdinga, suočio se s kritikama u vezi izbora novog ravnatelja dječje bolnice Srebrnjak koji je, osim što je tvrdio kako je potpomognuta oplodnja "silovanje u epruveti" koje se "protivi Božjim zakonima", na lokalnim izborima bio kandidat Domovinskog pokreta.

Ako i postoje bolji kandidati, Tomašević i njegova gradska administracija nisu na njih uspjeli nabasati.

Tragično kadroviranje

I eto, samo ova dva najnovija slučaja otkrivaju svu slabost političkog kadroviranja u ovoj državi. Pokazuju koliko je teško pronaći kompetentne i dobronamjerne ljude koji bi pristali popunjavati mjesta u javnoj upravi ili ulaziti u aranžmane s politikom. A one koje se uspije naći, automatski postaju suspektni zbog toga što se uopće guraju na ta mjesta.

To je postao kronični problem.

Ne samo na Vrhovnom sudu i u gradu Zagrebu, već i u Vladi gdje se javnost godinama zgraža nad nekompetentnim ili pak kontroverznim imenovanjima, u političkim strankama koje bi trebale generirati kadrove, ali zapravo ih stranačkom politikom devastiraju, u javnim tvrtkama ili državnim poduzećima čiji čelnici završavaju na Uskoku ili u medijskim aferama...

Prvi krug izbora za predsjednika Vrhovnog suda zgadio je taj postupak svakome tko je shvatio da bi svoj životopis, karijeru i kvalitete izložio prizemnoj svađi i čerečenju Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića.

Tomaševićev rizik

Tomašević je riskirao s dovođenjem Nikole Vukovića i Ante Samodola u Holding, samo da bi ih najurio par mjeseci kasnije, a oni uzvraćali kako je Možemo "sekta koja ne razumije poslovanje". Da bi potom novo Upravno vijeće Srebrnjaka iz mirovine izvuklo primarijusa Darka Richtera i dalo medijima štofa za vađenje njegovih skandaloznih citata.

Nakon tih slučajeva u javnosti se otvorila rasprava. Kad nova vlast kadrovira bez natječaja, kao Tomašević, izlaže se prijavama za sukob interesa i optužbama za kršenje izbornih obećanja. Kad kadrovira preko javnih natječaja, kao na Srebrnjaku, izlaže se poplavi diskutabilnih kandidata. Ili onima koji uporno ruše natječaje, pa javnost postaje nestrpljiva i pita zašto sve tako dugo traje.

A čak i kad se pronađu kvalitetni ljudi, oni brzo pobjegnu od politike i političara, nespremni ostaviti svoje poslove, tvrtke, karijere, dobro plaćena i komforna radna mjesta, da bi ulazili u dealove s vlastima, izlagali se istragama Uskoka, medijskim aferama, pljuvanjima oporbe i općoj kompromitaciji.

Onaj tko je na sve to spreman, automatski je suspektan.

Pa takvi često završavaju s vrećama novca u političkim klubovima, na optužnicama i naslovnicama.

Nitko mudriji od šefa

Političke stranke trebale bi biti organizacije koje odgajaju kadrove za popunjavanje mjesta u Vladi i državnoj ili lokalnoj administraciji. Međutim, tradicionalno idemo iz zlog u još gore. I završimo na Gordanu Grliću Radmanu ili Lovri Kuščeviću ili Gabrijeli Žalac i Josipi Rimac i takvima. Jer u stranci nitko ne smije biti sposobniji i mudriji od predsjednika.

Pa onda i stranke dolaze u situaciju da robuju kultu ličnosti, kao HDZ, da se kadrovski potucaju od nemila do nedraga, kao SDP, da ne mogu mjesecima izabrati novog predsjednika, kao Domovinski pokret...

Ili poput platforme Možemo! naprosto nemaju kadrovski bazen iz kojeg bi mogli barem pecati, ako već ne mrežama vaditi, ljude za popunjavanje desetina i stotina pozicija u gradskoj upravi i gradskim tvrtkama.

Na cijelu ovu raspravu nadovezuje se i škola mišljenja koja kaže kako je Hrvatska proteklih godina kadrovski užasno erodirala, da najsposobniji i najambiciozniji bježe u inozemstvo, da je ostale pokupio privatni sektor na dobre plaće i beneficije, a da ovakav obrazovni sustav i ovakvo društvo naprosto ne mogu generirati dovoljno kvalitetnog kadra.

Ili politika, ovakva kakva je, naprosto ne dozvoljava takvom kadru da dođe do izražaja. Prije nego što ga iskvari do kraja.

Iznimke i pravilo

Evo, recimo, javna televizija imala je glavnog ravnatelja koji je u slobodno vrijeme nosio torbe s lovom gradonačelniku koji je sređivao poslove. Sad se bira novi glavni ravnatelj. Što bi tu moglo poći po krivu?

A i Studentski zbog Sveučilišta u Zagrebu riješio se svog predsjednika, naravno HDZ-ovca, zbog medijskih afera. Kadroviranje traje od kolijevke do groba.

Tako je za HDZ-a, tako je bilo za SDP-a, na svim razinama, u svakakvim organizacijama i ustanovama. Iznimke postoje samo kako bi potvrđivale pravilo.

Kadroviranje je oduvijek bio najteži problem hrvatske politike. Svaki plan, program i obećanje slamaju se na odabiru ljudi koji će ih provoditi.

Politički fliper

Tomašević je bio pun lijepih obećanja, a sada se koprca u kadrovskim aferama. Pravosuđe je devastirano, ali i oni koji su kvalitetni i ambiciozni bježe od političkog "flipera" pri izboru za Vrhovni sud. Ili koriste Vrhovni sud kao odskočnu dasku - ili čekaonicu - za neki međunarodni, bolje plaćeni sud.

A javnost se zabezekne svaki puta kad naleti na ministra kojega se neće sramiti ili kojemu se neće rugati. Ili kojeg neće smijeniti.
Takva praksa toliko se ukorijenila da se ne nazire promjena trenda. A javnost je prepuštena tupom registriranju kadrovskih promašaja. Uz konstataciju da uvijek može gore.