I nakon godinu dana dobro se sjećam ubijene Nikoline. Ona i sustanarke srdačno su kolegu fotoreportera i mene zbog reportaže primile u sigurnu kuću za žene žrtve zlostavljanja, u kojoj su tada boravile. Nikolina je nekako posebno upadala u oči. Imala je tada samo 22 godine, ali i golemu odlučnost da iza sebe ostavi maltretiranje i batine te da dvojici svojih malih sinova osigura miran život. Mnogo se brže od ostalih žena odlučila napustiti pijanog nasilnika koji joj je zagorčavao život.
- Znate, meni batine i nisu toliki problem. Nekako se navikneš primati udarce svaki dan. Ali kad je pijan, bez ikakva razloga, počeo mlatiti našeg starijeg sina, e to nisam mogla trpjeti - rekla je Nikolina.
Grlo mi se stegnulo dok je to govorila. Gledala sam trogodišnjeg plavokosog dječaka kako veselo jurca po dnevnom boravku sigurne kuće i uveseljava sve okupljene. Gledajući ga, pokušavala sam zamisliti kako izgleda lice muškarca koji je u stanju mlatiti tu malu, plavu glavu i natjerati suze na vesele okice kojima nas je radoznalo promatrao. Sada, nažalost, svi znamo kako izgleda.
Sjedili smo za velikim stolom u dnevnom boravku sigurne kuće - predstavnice Centra za žene, nekoliko štićenica, kolega i ja. I dok su ostale žene stidljivo spuštale pogled i s neskrivenim strahom prema došljacima iz vanjskog svijeta lomile prste u krilu i trudile se da im pokoja riječ klizne niz stisnuto grlo, Nikolina je bez zadrške govorila o sebi.
- Udala sam se iz ljubavi, ali vrag alkohol zagorčao nam je živote i sve izmijenio. Pivo je krivo, pivo je naš najgori neprijatelj - rekla je odlučna Nikolina.
Imala je neki šaljivi naziv za pivo koje je njezin muž svakoga dana ulijevao u sebe u golemim količinama, ali ne sjećam se više kako ga je zvala. Znam samo da smo se, i pored svih muka tih žena koje su čak i neizgovorene stvarale osjećaj težine pod stropom one prozračne dnevne sobe, od srca nasmijale njezinu prepričavanju problema.
- Digni glavu, zabaci kosu i stavi osmijeh na lice - ponavljala je recept za boravak u sigurnoj kući. Na pitanje što ju je nagnalo da prestane živjeti s nasiljem kao s višegodišnjim teretom i da ode od zlostavljača, jednostavno je odgovorila: “Djeca”.
Činim to zbog budućnosti svoje djece. Želim im da uspiju u životu, rekla je Nikolina, koju je zgrozila okrutnost supruga Jose prema njihovu starijem sinu.
- Znao ga je satima mučiti i tući ga jer je prosuo malo hrane ili piškio u gaće. E to više nisam mogla podnositi - dodala je.
Pamtit ću Nikolinin osmijeh i živahnog, plavokosog dječačića, a osobito ću pamtiti njegova mlađeg brata. Taj malac tad nije imao ni godinu dana, a spavao je u susjednoj sobi dok sam razgovarala s Nikolinom. Svi smo čekali da se probudi jer se Nikolina nije bojala fotografirati se za novine. S kakvom je odlučnošću stala pred objektiv, s takvom je planirala i daljnji život. A kad sam konačno vidjela i mlađeg sina, potpuno mi je postalo jasno zašto u toj skromnoj i vrlo mladoj ženi čuči lavica i ratnica. Prekrasnog, bucmastog dječačića plavih očiju Nikolina je s opipljivom i ganutljivom ljubavlju podigla na ruke i poslušno, ljubeći ga i tepajući mu, odradila pred objektivom sve što smo je molili.
U tom trenu željela sam više od ičeg da uspije u životu, da svojom ljubavlju zakrili male dječake i odagna sve što im je prijetilo otkad su ugledali svijet.

>>> Nastavak čitajte OVDJE