Taša danas ima dvije i pol godine. Ne znam kako je izgledala njezina prva godina života. Tada su je neka djeca dovela u sklonište u Dumovcu. Bila je u jako lošem stanju. Dlaka je bila jako dugačka i zapetljana, morali su je ošišati praktički do kože. Vidjelo se da je imala jako puno buha, krpelja i rana po tijelu. Bila je potpuno zanemarena i uplašena. Povučena. Bila je na lijekovima kada je došla k nama, ali brzo se oporavila. Javili su mi iz skloništa za nju, da treba na čuvanje. I prije sam znala čuvati štence iz skloništa kada je to bilo potrebno. Tako je i Taša došla do nas – započinje priču Morana Zajec (41) iz Zagreba.

U to vrijeme već je imala svog psa koji je bio stariji i imao je mnogo zdravstvenih teškoća, pa mu je željela omogućiti društvo kako ne bi bio usamljen. Odluka o Tašinom dolasku u obitelj uopće nije bila teška, a prvi susret emotivan.

- Kad je došla, Taša je bila skoro bez dlake, mršava, mala, ali radoznala i vesela. Pomalo uplašena. U početku je to bio izazov za sve nas. Kako smo do tada uvijek imali velike pse, oni nikad nisu spavali na krevetu ili trosjedu. Taša je prvi dan otišla na kat i prvo skočila na trosjed i legla. Odmah mi je bilo jasno da ću se s tim teško izboriti – moja sestra uvijek kaže kako ja upropastim svaku životinju koja živi sa mnom, jer ih užasno razmazim. Čak i usprkos tome što sa svakim psom prođem kliker trening, čini se da im previše popuštam.  Pomisao da su svašta prošli dok nisu došli k nama dovoljna je da prijeđem preko svega. No, tada sam osvijestila još nešto – Taši ne pada dlaka i uopće nije važno spava li na krevetu. U početku se znala i popiškiti u kući. Na trenutke sam mislila da to neće ići, jer je takva situacija trajala nekoliko tjedana. Ali malo po malo smo se svi privikli jedni na druge i postala je dijelom naše obitelji – objašnjava Morana dodajući da je Taša imala puno sreće dolaskom u Dumovec jer je ondje boravila jako kratko vrijeme.

Gotovo odmah po dolasku su je udomili i ostala je kod njih, tako da nije imala težak put do pronalaska nove obitelji. Što je bilo ranije – nikad neće doznati.

- Nikada mi nije bilo jasno kako netko može kupiti psa ili mačku znajući koliko ih je napušteno i koliko ih čeka svoj dom u skloništu ili na ulici. Iskreno, čini mi se da to rade ljudi s nedostatkom empatije, a gledajući današnje društvo u Hrvatskoj, empatija je ono što nam zaista nedostaje. Udomljavanje životinja za mene nije samo dobro djelo zbog kojeg će neka životinja biti spašena i dobiti dom, to je za mene obaveza. Moći pomoći, a ne napraviti to za mene nije opcija – odrješita je Morana.

Taša s obitelji putuje na more i uživa u izletima u prirodu. Svakog jutra Moranu prati na trčanju.

- Taša ima strašno puno energije i obožava trčati na duge pruge. Često idemo na planinarenje na kojem također uživa. Impresivno je koliko dugo tako mali pas može hodati i penjati se po stijenama. A kada postane zaista strmo, stavimo ju u ruksak i ona potpuno mirno sjedi, gleda oko sebe bez imalo straha i čeka da dođemo na vrh - smije se Morana. Njezin suprug i ona uživaju u svakom danu sa svojim ljubimcima, a osim Taše imaju i dvije mačke. Od ružne prošlosti iz života njihove ljubimice ipak su ostala neka nepoželjna ponašanja.

- Taša obožava trčati za autima i biciklima. Kad trčimo nasipom, uspijeva se kontrolirati i posluša me, pa nekako, preko volje, ipak ne otrči za biciklistom. Ali kad trčimo na Sljeme, a pokraj nas se sjuri biciklist, e tu nema pomoći – sjuri se i ona za njim i vrati se tek za 5 minuta. Tako trči i za zečevima i fazanima. Ali uvijek se vrati. Ustvari je jako vezana uz mene i stalno me ima na oku – zaključila je Morana dok je Taša pažljivo pratila svaki njezin pokret, kao da je svjesna da se o njoj govorilo.