Tijekom rusko‐ukrajinskog rata nekoliko visokih ruskih političara, uključujući predsjednika Vladimira Putina, bivšeg predsjednika i premijera Dmitrija Medvedeva te ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova, dali su niz izjava koje se široko smatraju nuklearnim ucjenjivanjem.

Mogućnost korištenja taktičkog nuklearnog oružja od strane Rusije i rizik šire nuklearne eskalacije često su raspravljani u medijima i među komentatorima. 

Američki stručnjaci su invaziju nazvali "vrstom scenarija koja najvjerojatnije može izazvati nuklearni rat u Europi". S druge strane, britanski povjesničar Lawrence Freedman tvrdio je da je rizik nizak: "U Putinovom umu, upotreba nuklearnog oružja najbolje je zadržana za najekstremnije okolnosti kada država suočava egzistencijalnu prijetnju."

Svijet je strahovao od nuklearnog sukoba i prošlog proljeća kada su zaratili Indija i Pakistan, a poznato je da Izrael ima Samsonovu opciju, vojnu doktrinu po kojoj će Izrael koristiti nuklearno oružje ako se nađe pod egzistencijalnom prijetnjom i doživi odlučujući poraz u konvencionalnom sukobu.

Ako, ne daj Bože, zvekne nuklearna bomba, psiholog John Leach i korifej u proučavanju psihologije preživljavanja iznio je teoriju 10-80-10".

Prema Leachu, u krajnje teškim okolnostima postoje tri različita načina razmišljanja i mentalna stanja. Kao optimalno se smatra da ljudi s prvim stanjem uma gledaju na krizu kao neizbježnu i, stoga, očekuju je. Oni ostaju mirni i sabrani, strpljivo odgađajući akciju dok ne procijene situaciju, piše Psychology Today.

Stubb smiruje tenzije Nakon kritika Rusije, Finska: 'Nećemo razmjestiti nuklearno oružje u mirnodopsko vrijeme'

Zatim čine što je potrebno, obično preuzimajući kontrolu nad situacijom i pomažući drugima da slijede njihov primjer. Štoviše, prepoznaju da ponekad poduzimanje korektivnih mjera može značiti i ne poduzimanje akcije – paradoksalni koncepti "aktivne pasivnosti" ili "neaktivne akcije".

Međutim, većina nas, oko 80 posto, osjećat će se toliko "zapanjeno i zbunjeno" da će naš racionalni rad biti narušen, ostavljajući nas da reagiramo refleksivno. Znoj, mučnina, ubrzan rad srca, osjećajući letargiju ili ukočenost, bit ćemo pogođeni tunelskim vidom.

Pitanje je možemo li se dovoljno brzo oporaviti od takve mentalne blokade – ili "analitičke paralize" – kako bismo logično procijenili što situacija zahtijeva.

Treća reakcija na neposrednu katastrofu jest vidjeti je doslovno onakvom kakva jest i potpuno odustati. Ova posljednja skupina, posljednjih 10 posto, čini najpogrešnije ili najgore stvari. Tako uznemireni da se ne mogu adekvatno prilagoditi, njihovo iracionalno ponašanje bit će kontraproduktivno i često pogubno.