Muža još tražim, sina sam pokopala u njegov grob. Iskreno, žao mi je što sam supruga Ivu pustila da se dragovoljno prijavi braniti domovinu. Tko zna, da sam ga sakrila, možda bi i naš sin Josip danas bio živ, kroz suze govori Zagrepčanka Gordana Ban (52).
POGLEDAJTE VIDEO:
Za suprugom, koji je 11. listopada 1991. nestao u Kukunjevcu kraj Pakraca, nakon što je sa suborcima upao u četničku zasjedu, još traga, a prije sedam mjeseci pokopala je sina. Obolio je od zloćudne bolesti i umro u 26. godini.
- Moj sin umro je od miješanog raka testisa, od kojeg je bolovao godinu i pol dana. Pokopala sam ga u grob njegova nestalog oca. - Koliko god se nosiš sa životom, ja ne vjerujem i ne želim priznati da je moj sin mrtav. Stalno mislim da će se odnekud pojaviti, kao i moj suprug - otirući suze priča ova nesretna žena. Ne želi plakati, ali emocije su toliko jake i uzburkane da ih ne može zauzdati.
Nestalog supruga posljednji je put vidjela u listopadu 1991. Dragovoljno se prijavio braniti domovinu i Gordana je to saznala slučajno, kad su šetali Trgom bana Jelačića. Rekao joj je da samo pričeka dok pozdravi svoje dečke.
- Pitao ih je: ‘Kad ćemo mi ići?’ Pitala sam ga kamo se to sprema ići, a on mi je priznao da se prijavio. Ostala sam šokirana. Došlo mi je da kriknem da ga brišu s tog popisa. Ali ostala sam nijema. Objasnio mi je da se, gledajući sve što se događa kod nas, u njemu rodila silna želja učiniti nešto za svoju djecu, da bolje žive i da slobodno šeću svojom zemljom - priča Gordana.
Sin Josip tad je bio 11-mjesečna beba, a kći Marina curica od tri i pol godine. Oboje, a posebno kći, bili su jako vezani za oca, tako da je njegov nestanak ostavio snažan trag na njihovu odrastanju.
- Tri dana prije no što će otići u Pakrac, rekao mi je da s djecom odem u Sloveniju i budem na sigurnom. Zagrlio ih je i poljubio te rekao mom ocu: ‘Čuvajte mi ženu i djecu’. Otišla sam k sestri u Zaprešić i suprug mi se danima nije javljao. Nije mi ostavio nikakav broj telefona, nisam znala ni gdje su, samo da su s Merčepovom postrojbom otišli za Pakračku poljanu. A onda je jedan dan zazvonio telefon. Zvao me otac suprugova suborca Mije Lončara i rekao mi da je Mijo teško stradao, izgubio stopalo i pitao što je s mojim mužem. Rekla sam mu da nemam pojma, da samo znam da je otišao u Pakrac. I tad je počela potraga - svjedoči Gordana.
Nije znala odakle bi krenula, koga bi išta pitala, kome bi se obratila. U MUP-u su joj rekli da njezina supruga nema na popisu mrtvih, ali to ju nije tješilo. Željela je doznati istinu.
- Nažalost, nisam je doznala. Čula sam od suboraca da je vozio srpsku samohotku koju su u borbi zauzeli i da su trebali pokupiti neke ranjenike i vozilo iz jarka. U retrovizoru je vidio da je netko pretrčao iza njih i rekao kolegi koji je bio u kupoli za mitraljezom da se okrene. Tad je pala prva granata i raznijela gusjenicu, svi su poiskakali ili poispadali. Ranjeni Mijo, koji je cijeli šaržer ispalio po zgradi iz koje su pucali, ispao je od siline granatiranja i vikao: ‘Dajte mi granatu da se raznesem! Utrpali su ih u neko vozilo Hitne pomoći koje je išlo s njima po ranjenike i na felgama se odvezli do baze. U toj akciji nestao je i suborac Ratomir Dragić, kojeg također još nisu pronašli. I dalje više ne znam ništa – s bolnim uzdahom govori Gordana.
Oslonac u najtežim životnim trenucima joj je majka Božena, koja se, dok je Gordana radila, brinula o unuku i unučici.
- Svojoj djeci sve sam ispričala.Josip nije razumio što se događa i, kad bi vidio drugu djecu sa svojim očevima, samo me pitao: ‘Mama, a zašto ja nemam tatu?’ Skrivajući suze, objašnjavala sam mu da je njegov tata išao u rat i kako bi dao život da njemu, njegovoj sestrici i svoj djeci ove zemlje bude bolje. Za razliku od Josipa, kojem je bilo teško, moja kći je jako patila za ocem. Danas ima 29 godina, u Bugarskoj je na radu u Lufthansi, a studira u Zagrebu na Veleučilištu Velika Gorica, smjer održavanja zrakoplova i ovih se dana vratila položiti zadnji ispit – govori hrabra Gordana.
Otkriva nam kako se još nada da će joj se suprug vratiti.
- Prije no što je otišao u rat, čitao je knjigu Karla Štajnera ‘7000 dana u Sibiru’. U jednom me trenutku pitao: ‘Ženo, bi li me ti čekala?’ Odgovorila sam: ‘Naravno da bih’. I evo, kao i Sonja iz te knjige, živim u uvjerenju da će se moj Ivo vratiti. A ako i nije živ, makar da nađem i jednu košćicu da ga mogu dostojno pokopati u posvećenu hrvatsku zemlju, zapaliti mu svijeću, pomoliti se i porazgovarati s njim kao što razgovaram sa sinom kad mu dođem na grob – zaključila je.