Donalda Trumpa, ako ćemo pošteno, Hrvatska je zanimala malo ili nikako. Još od mandata predsjednika Billa Clintona, koji je, uz pomoć Hrvatske, prepoznao i kaznio prave krivce za rat u bivšoj Jugoslaviji, mi polako i sigurno nestajemo s obzora interesa Washingtona.

S administracijom republikanca Busha mlađeg, koji je stigao u Bijelu kuću nakon Clintona, imali smo toplo-hladan odnos. Leden zbog američke nepotrebne okupacije Iraka i političke distance kojoj su ritam udarali Stipe Mesić te gomilica njegovih službenih i neslužbenih vanjskopolitičkih savjetnika, a topao zbog snažnog poguranca Bushove administracije za naše članstvo u NATO savezu. A za to je na vlast u Zagrebu trebao doći Ivo Sanader. Politički pragmatik i modernizator koji se poslije, nažalost, prometnuo u ozbiljnoga kleptomana.

Tamo još 2006. Bushevim dolaskom u Zagreb (onaj Clintonov transfer iz C-17 u Air Force One na Plesu početkom 1996. nećemo računati) ljubav Washingtona i Zagreba nakratko je opet snažno planula.

Obamin mandat, pak, obilježila je većinom solidna vojna suradnja s Hrvatskom. Donacije vojne opreme u mnogome su pretekle američke investicije. Ne zato što oni ne bi htjeli nego zato što nijedna hrvatska vlada nije u stanju osigurati povoljni okvir za strane ulagače.

Tko bi se zdravog razuma i normalnih živaca natezao s vojskom lokalnih šerifa i uhljeba žednih korupcije i tuđih para? Kad je gospodin Trump 2016. sasvim zasluženo i vrlo iznenađujuće dobio Hillary Clinton, bila je potpuna nepoznanica kakva će biti američka politika prema Hrvatskoj.

Mudri i upućeni analitičari govorili su kako se ništa neće promijeniti jer, eto, Amerika tu ima svoje jasne i nepromjenjive interese. Kako pogrešno. Trump se u regiji okrenuo Aleksandru Vučiću. I to je najvažnija poruka koja je iz njegove Bijele kuće jasno i nedvosmisleno stigla u Zagreb.