Nekoliko koraka gore pa nekoliko dolje. Malo sjednu na travu pa ustanu. Kamo otići, čime se igrati? Traže pogled roditelja, ali oni su u nekim teškim pričama već dugo.
Starija djeca kao da znaju da se ovih dana nekako moraju snaći sami i jednostavno izdržati. Ozbiljna lica poslušno stoje stisnuti uz ostatak obitelji, išibani vjetrom. Oni manji samo bauljaju četveronoške. Bebe vrište.
POGLEDAJTE VIDEO:
Takve su slike na turskoj strani tursko-grčke granice, gdje se nalaze tisuće migranata. Riječ je o najvećem žarištu migrantske krize trenutačno u Europi. Svi žele u Grčku. To im je valjda put nade. Ali policija i vojska su tu, nema mrdanja. Ostaju samo neizvjesnost, agonija, tuga, bespomoćnost i jad, koji se u dječja srca uvuku brzo i neprimjetno, a ostaju tu zauvijek.
U svijetu se raspravlja o tome jesu li to prave izbjeglice, one koje bježe od rata i samo se žele skloniti na neko mirno mjesto baš poput onih naših 90-ih godina. Ili su to ljudi koji napuštaju svoje zemlje i idu tamo gdje misle da će pronaći bolje uvjete za život? Pritom nemaju ni dokumente niti se žele skrasiti u bliskim im arapskim zemljama bez rata, a ne žele ni azil u bilo kojoj zemlji koja im ga je spremna ponuditi.
Često žele neku drugu, bolju. Svijetu nije jasno radi li se o izbjeglicama ili ekonomskim oportunistima. Koja god bila istina, jedno je sigurno - ni jedno dijete ne zaslužuje ovakav život. Život na ledini, spavanje pod vedrim nebom, glad, bose nožice na hladnom vjetru... Kako god ova kriza završila, bitno je tek da ova dječica što prije dočekaju sretnije dane. Sjetimo se, oni jedini nisu ništa krivi.