Kako bi doznala je li joj muž vojnik živ, žena treba uzeti konac i na njega staviti svoj vjenčani prsten. Jedan kraj konca treba uhvatiti sama, a drugi dio mora držati neka druga žena. Žene moraju imati mirne ruke i ne smiju tresti konac s prstenom. Ako se prsten bez ikakve trešnje konca počinje micati, to je znak ženi da joj je muž živ. Opis je to vradžbina na kojeg su se oslanjale Hrvatice kojima su muževi ratovali u Prvom svjetskom ratu. Pošta je bila spora i ponekad neefikasna. Tehnologija je bila daleko od modernih načina komuniciranja, pa su se žene, osim molitvom, pokušale umiriti i drugim metodama. Cijeli taj proces opisao je Mijo Petrić za europski projekt Europeana 1914–1918. Ta digitalna platforma prikupljala je priče, fotografije, razglednice i sve ostale stvari iz obiteljskih riznica kako bi ih digitalizirala za budućnost. Petrić je tim povodom ispričao priče djeda Ivana i bake Bare Petrić iz Đelekovca kraj Koprivnice.
Živjeli na rubu gladi
Oni su mu ih prenosili u dugim zimskim večerima, kad su se prisjećali svoje strašne sudbine. - Baka je pričala da su stavile najprije na konac njezin prsten i on se počeo sam od sebe micati. Bila je presretna jer je to bio znak da je njezin muž živ. Zatim je na konac prsten stavila njena šogorica. Baka je pričala da je prsten mirovao, no šogorici je zadrhtala ruka pa se prsten pokrenuo i to je bio znak da je i njezin muž živ. Iz rata su se obojica vratili živi – ispričao je Petrić.
Njegov djed ostavio je suprugu Baru, sina Franju (5), kćerkicu Francu (1), oca Josipa, majku Katu i tetku. Nakon kratke obuke poslali su ga s njegovom jedinicom na bojište u Italiju. Njegova jedinica vodila je borbe na rijeci Piavi. Ranjen je u jednoj bitki te mu je stradao vid. Nakon oporavka u Salzburgu poslali su ga kući na oporavak, gdje je dočekao kraj rata. - Traume rata promijenile su mu osobnost. O invalidnosti nije bilo ni govora. Kao prvo, on je bio u neprijateljskoj vojsci, vojsci gubitnika.
Drugo, seljaku nije trebao besprijekoran vid. Dovoljno je bilo da razlikuje kukuruz od pšenice, kravu od svinje i on je za novu državu bio sposoban za rad – prisjetio se Petrić. Obitelj je tad živjela na rubu gladi. Preživjeti rat nije uspio Ladislav Vuković, Hrvat iz Bosne koji je 1882. rođen u Donjoj Tuzli. Školovao se u Zagrebu i postao svojevrsni građevinski inženjer. Vjenčao se s Giselom Šuligoj, s kojom je imao sina Zvonimira. S bojišta im je redovito slao pisma koja su do danas ostala sačuvana. Brinulo ga je zdravlje cijele obitelji, kao i situacija u Sarajevu.
- Mi smo prilično od straga, tako da osim našeg vojništva ne vidimo inače ni živu dušu. Svo srpsko pučanstvo je kao divlje pobjeglo pred nama, sela su potpuno pusta – napisao je Ladislav u listopadu 1914. U to isto vrijeme preminuo mu je drugi sin Mirko, koji je jedva napunio mjesec dana. Na ratištu se morao pomiriti sa sudbinom. - Kako sam se već bio veselio da imam opet dvoje djece, da ću ih oboje žive i zdrave zateći pa eto nije moglo da bude. Meni ovdje ide onako, ni dobro ni zlo. Opasnost još uvijek traje, ali mi nije tako strašna kao kiša.
Bolju sudbinu imao je Blaž Budalec, rođen 1884. u Zablatju.
Nisu željeli u rat
Unovačili su ga s 30 godina te je imao osmogodišnju kćer Mariju. - U njegovu selu novačili su ljude tako da je bubnjar prolazio selom te izvikivao godišta onih koji su morali ići u rat. Nakon poziva djed se morao javiti u Đelekovec, odakle je dalje išao u Ludbreg pa u Bjelovar, koji je bio središnje zborno mjesto za ovaj kraj – izjavio je Blažev unuk za Europeanu. Blaž je morao proći detaljnu obuku te je prošao ratištima Galicije, Crne Gore i Srbije. Na planini Lovćen u Crnoj Gori radio je kao stražar na mostu preko rijeke. Kako bi je prešli, ljudi su vojnicima davali hranu. Vladala je velika glad, pa su jeli doslovno sve. - Djed je pričao o ženi na magarcu koja je jahala preko mosta i djedu za slobodan prolazak dala pogaču.
Pogača se zvala kolombača, a bila je napravljena od pepela, hrastove kore i pšenične pljeve – opisao je unuk. Djed nije mogao ubijati ljude te je pod svaku cijenu izbjegavao bojište. Zbog toga se čak pravio bolestan i nemoćan kako bi ga poslali u bolnicu. - Prilikom pregleda djed je varao tako da je lupao po toplomjeru pa je povisio temperaturu. S takvom dijagnozom je poslan u bolnicu u Mađarsku, gdje je ponovo pregledan i utvrđeno je da je zdrav, ali jako iscrpljen – opisao je unuk. Iako su Blaža dobro hranili, on je odbijao jesti jer bi ga vratili u rat. Pred kraj 1914. vratio se u Zablatje, gdje se skrivao. Kasnije su ga uspjeli unovačiti, no opet je izbjegavao ratovati. Blažev brat Đuro također je morao u vojsku. Njega su zarobili u Rusiji. S obzirom na to da je bio jako bolestan, vratili su u Zablatje, u kojem je preminuo nakon završetka rata. U Galiciji je ratovao i Petar Klobučar.
Njega su mobilizirali na području Osijeka te je morao odmah na Istočnu frontu. U ratu je sudjelovao do kraja rata 1918. te je u vojsci proveo još četiri mjeseca tijekom 1919. Prije smrti napisao je 16 stranica memoara koje je ostavio svojoj obitelji. Europeani ih je pokazao njegov unuk Davor Klobučar. Uspio je pronaći i razglednice koje je Petar slao bratu Đuri Klobučaru, koji je također bio vojnik. - Bio je član 78. pješačke pukovnije.
U rat su marširali s pjesmom ‘Marširala, marširala 78., nek’ se vije crven, bijeli, plavi - boj se bije, boj se bije za slobodu domovine...’ - rekao je unuk. Iako je rat završio, Petar i suborci su se u zemlju vratili s puno manjim oduševljenjem. Vihor rata ih je promijenio, a grozne slike nikad nije mogao izbaciti iz glave. Petar je tako čitao brojne zapise i natpise na grobljima koja su bila razasuta po cijeloj Galiciji. Jedan od stihova koji je upamtio bio je “Galicijo, za slobodu Tvoju sve smo dali, da skinemo lance s’tebe svoju djecu pokopali”.