Hvarska biskupija je, poput nekog tromog birokratskog aparata, izdala priopćenje. Ne kako bi spriječila, ne kako bi zaštitila, nego kako bi - prekasno, posve beskorisno - izrazila kajanje. I to za zlodjela dvojice svećenika-pedofila koji su već preminuli. U istoj rečenici s njihovim imenima stoji i “molba za oprost”, a to je jasan znak da je crkvena istraga bila provedena, da su dokazi protiv njih neoborivi. Ali kad istina dolazi tek nakon smrti, ne dolazi zbog pravde, nego zbog kontrole štete. Zašto se ranije nisu ispričali? Zašto se hvarski biskup Vidović ne ispriča što je - usred skandala s bivšim slovenskim isusovcem Rupnikom koji je sustavno zlostavljao časne sestre - pružio utočište dokazanom zlostavljaču? Hoćemo li i za ovaj slučaj dočekati ispriku tek kad akteri umru?