U 87. godini života u Zagrebu je preminula povjesničarka umjetnosti dr. sc. Snješka Knežević. Njezinim odlaskom grad Zagreb ostao je bez svoje najbrižnije kroničarke, najoštrijeg kritičkog glasa i najpouzdanijeg autoriteta za urbanu povijest i arhitektonsku baštinu. Otišla je žena koja je Zagreb poznavala i voljela kao rijetko tko, ostavivši iza sebe golemu, nenadoknadivu prazninu u kulturnom i znanstvenom životu Hrvatske.

Snješka Knežević (rođena 1938.) svoj je intelektualni put započela studijem povijesti umjetnosti te njemačkog jezika i književnosti na filozofskim fakultetima u Münsteru i Zagrebu, gdje je diplomirala i doktorirala. Premda je danas primarno pamtimo kao znanstvenicu posvećenu gradu, njezina je karijera imala više jednako impresivnih dionica. Od 1964. do 1990. godine djelovala je kao urednica i komentatorica na Trećem programu Radio Zagreba, gdje je svojim radom zadužila kulturnu scenu. Istovremeno, etablirala se kao vrhunska književna prevoditeljica, donoseći hrvatskim čitateljima kapitalna djela njemačke književnosti i filozofije, poput „Limenog bubnja“ Güntera Grassa, „Berlin Alexanderplatza“ Alfreda Döblina te tekstova Waltera Benjamina i Petera Handkea.

Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL Od 1987. godine potpuno se posvetila znanstvenom i istraživačkom radu, usmjerivši svoj golemi intelektualni kapacitet na teme koje će obilježiti njezin opus: urbanizam, arhitekturu, teoriju umjetnosti i, iznad svega, zaštitu spomenika. Postala je stalna vanjska suradnica Instituta za povijest umjetnosti i neumorna istraživačica zagrebačke urbane duše.

Opus Snješke Knežević neraskidivo je vezan uz Zagreb. Njezine knjige postale su nezaobilazna literatura za svakoga tko želi razumjeti kako je grad rastao, disao i mijenjao se.

Svojim je monografijama trajno zadužila poznavanje Zagreba. Počevši od knjige „Zrinjevac – 1873-1973.“ (1994.), preko kapitalnog djela „Zagrebačka Zelena potkova“ (1996.) za koje je dobila Nagradu grada Zagreba, pa sve do „Zagrebu u središtu“ (2003.), „Zagreb: grad, memorija art“ (2011.) i „Zagreb u škarama“ (2018.), sustavno je obrađivala ključne točke i razdoblja zagrebačkog urbanizma. Upravo je ona u širi javni diskurs vratila gotovo zaboravljenu figuru Milana Lenucija, vizionarskog urbanista koji je definirao moderni identitet Donjega grada. Njezin rad nije bio samo akademsko bilježenje prošlosti, već i strastveno tumačenje koje je otkrivalo logiku i ljepotu gradskog prostora.

Foto: Zeljko Hladika/PIXSELL Snješka Knežević nije bila znanstvenica zatvorena u arhive. Bila je beskompromisna i glasna javna intelektualka koja se nije bojala polemike, štoviše, često ih je sama inicirala kada bi vidjela da se javni prostor devastira. Prema onima koji su narušavali urbanistički sklad Zagreba bila je, kako svjedoče suvremenici, gruba i nije birala riječi. Oštro je kritizirala zatvaranje Markova trga, nazivajući ga „sramotom i uvredom za grad, građane i kulturu“, te je neumorno upozoravala na problem željezničke pruge koja desetljećima sprječava spajanje Donjeg grada s Trnjem i Trešnjevkom – problem koji je Lenuci nudio riješiti još 1907. godine. Njezine su kritike, osobito u eri gradonačelnika Milana Bandića, bile utemeljene, precizne i lišene straha.

Posebno poglavlje njezina rada čini dvadesetogodišnja suradnja sa Židovskom općinom Zagreb. Detaljno je istražila povijest zagrebačke sinagoge, što je rezultiralo nizom izložbi, znanstvenih studija i scenarija za dokumentarne filmove. S Aleksanderom Laslom suautorica je kulturno-povijesnog vodiča „Židovski Zagreb“, fundamentalnog djela koje je osvijetlilo zaboravljeni, a neizmjerno važan segment gradske povijesti.

Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL Za svoj izniman doprinos Snješka Knežević primila je najviša strukovna i društvena priznanja, uključujući dvije Nagrade grada Zagreba, nagradu „Neven Šegvić“ Udruženja hrvatskih arhitekata (2002.) te nagradu za životno djelo „Radovan Ivančević“ Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske (2016.). Ipak, njezina najveća ostavština nije samo u stotinama znanstvenih i publicističkih radova, već u usađenoj svijesti o važnosti baštine.

Živjela je u divnom stanu u Visokoj ulici, a Gornji grad, koji je bio česta tema njezinih radova, proživljavao je s njim i njegove najteže trenutke, poput potresa koji ju je, kako je sama rekla, bolio „sve, baš sve“.