Na dan napada na Baćin vojska nam je naredila da se povučemo. Moj otac Luka Ordanić rekao je da će ostati čuvati selo. S lovačkom puškom. Rekla sam mu: ‘Tata, pođi sa mnom i mamom, nemaš što više čuvati’. Odlučnim glasom odvratio mi je: ‘Kćeri, samo vi idite, ne brinite se za mene. Ja ću se lako snaći’. I nikad ga više nisam vidjela, govori nam Barica Ćorić (60).
POGLEDAJTE VIDEO:
Una krije tajnu: "Samo da mi je znati gdje su mi bacili oca" | NESTALI #36
Barica je oca molila da pođe s njima. Nije želio. Ostao je na kućnom pragu u Baćinu braniti selo i svoje ognjište. Nikad ga više nije vidjela...
Ova žena već punih 26 godina pokušava dobiti bilo kakvu informaciju o nestalom ocu Luki Ordaniću. Iako je bio civil, odlučio je pridonijeti obrani Hrvatske, pa makar samo čuvanjem straže u selu.
Život između pucanja
Barica je svih ovih godina čula različitih priča, no ni jedna joj nije potvrđena. Oni koji nešto znaju odbijaju bilo što reći, pravdajući se da su sve te priče samo načuli.
- Priča je bilo svakakvih, a jedna od njh je da je moj otac tri dana mrtav ležao ispred svoje kuće i da su ga vidjeli kako pluta Unom. Pokušavali smo nešto doznati i s ove i s one strane, ali ni jednu priču nisam uspjela potvrditi - pripovijeda s prizvukom nemoći u glasu.
Ne voli, ali prisiljava se mislima vratiti u tu 1991. godinu, kad su miran i pitom Baćin okružili neprijatelji. Njihovi dojučerašnji susjedi prisilili su ih da napuste svoje domove i pobjegnu glavom bez obzira kako bi sačuvali svoje živote.
- Veliki napad na Kostajnicu bio je 27. srpnja 1991. godine. Kolone ljudi prolazile su kraj našeg sela i govorili nam: ‘I vi ćete bježati tako kao i mi’. Shvatili smo da će i nas zaista zadesiti takva sudbina - prisjeća se Barica.
Sljedeća dva mjeseca njihov život bio je protkan strahom, strepnjom i neizvjesnošću.
- Ti mjeseci bili su strašni. Po danu smo koliko-toliko funkcionirali, a noću bismo se skrivali u garaži iza guma koje smo navukli. Dan prije nego što smo napustili Baćin napad je počeo u 11 sati i bez prestanka trajao do 17 sati. Sve se rušilo, jedan je policajac ranjen, a tenkom je srušena crkva. Sakrila sam se u kući ispod stepenica, uzela ključ od vrata kuće koju su srušili, neke osobne stvari te ranom zorom, obavijeni maglom, napustili svoj dom. Mi smo ostali kod rođaka u Zagrebu, a muž se vraćao u Baćin kako bi civilima koji su odbili napustiti svoje kuće pomogao da izađu iz sela. Zaustavili su ga u Dubici, nije mogao dalje - kaže Barica.
Kako su se neki ljudi razbježali po šumama i uspjeli se dokopati slobode, čekalo se od dva do tri tjedna da se jave.
Njezin otac nije se javljao. Nikad više nije čula njegov glas.
- Sa sobom sam u progonstvo ponijela ove njegove fotografije. I to je jedino što sam njegovo ponijela. Moja majka bila je s nama u Zagrebu i očev nestanak je teško podnijela. Ovo joj je bio drugi brak jer je u 2. svjetskom ratu također ostala udovica - govori nam Barica.
Selo pretvoreno u divljinu
A njezin otac bio je, kaže, dobar čovjek. Danju je radio kao cestar, a kad bi završio posao, nastavljao je obrađivati zemlju. Kako je volio unučad, kćeri bi nerijetko pomagao oko djece.
- Svjesna sam da moj otac nije živ. Ali puno bi mi značilo da ga nađem. Našla bih svoj mir, njegove kosti počivale bi tamo gdje bi trebale biti. Neizvjesnost bi došla kraju i bila bih sretna da se vrati kući na vječni počinak. Znate, često mislim jesu li ga mučili, je li jako patio ili je samo pao kao pokošen? Sve ove godine već sam ga oplakala, ali puno puta ga se sjetim. I fali mi. Svakoga dana sve više - iskreno priznaje Barica.
Danas živi u Baćinu. Obnovila je i svoju i očevu kuću, od kojih su u ratu ostali samo goli zidovi. Trenutak kad je prvi put ušla u svoje selo nikad, kaže, neće zaboraviti.
- Sve je bilo izgoreno, zidovi su stršali, ostali su samo obrisi krovova. Nisam se uopće mogla snaći.
Una - život i patnja
U nevjerici sam gledala sve oko sebe pokušavajući raspoznati što je što. To nekad mirno i pitomo selo puno života i smijeha pretvorilo se u divljinu. Nisam čak znala ni gdje mi je kuća, nije bilo ceste, samo spaljena zemlja - opisuje nam Barica.
Pola mještana, kaže, nije se vratilo, pola je pomrlo, a oni koji su to radili, svjedoči Barica, otišli su u Srbiju i odlučili šutjeti.
Kad izađe u dvorište, pogled joj puca na rijeku Unu. Onu istu Unu koja je možda nijemi svjedok sudbine njezina nestalog oca.
- Nama je Una život. U njoj ima puno ribe. Ali ja tu ribu ne mogu jesti. Te ribe su jele mrtve ljude koje su bacali u nju. Ja ne znam jesu li tatino tijelo pojele životinje ili ga je netko s druge strane pokopao, kako je već bilo slučajeva. Una je lijepa rijeka, a kakve tajne krije, to samo ona zna - zaključila je Barica.