S obzirom na vjersku političku scenu u zemlji, vjerojatno će „političku klasu ostaviti na vlasti i dati joj domaći i međunarodni legitimitet. Možda će kandidati oporbe osvojiti određen broj mjesta, ali mislim da neće biti promjena na političkoj sceni, rekla je stručnjakinja za vjerske zajednice i društvene pokrete Rima Majed s Američkog sveučilišta u Bejrutu.
Birač iz Bejruta Isam Ajad (70) rekao je jednostavnije: „Nećemo moći ništa promijeniti”.
Politički sustav te male zemlje već dugo se temelji na podjeli vlasti među vjerskim zajednicama, s duboko ukorijenjenom vladajućom elitom koja doživljava politiku kao obiteljski posao.
Po dogovoru, libanonski predsjednik je maronitski kršćanin, premijer sunit, a predsjednik parlamenta šijit. U sadašnjem sazivu parlamenta, šijitski Hezbolah i njegovi saveznici, uključujući kršćanski Slobodni domoljubni pokret, imaju većinu.
Takav sustav je spriječio pojavu građanskih političkih stranaka i predstavnika civilnog društva.
Izbori će biti prvi od protestnog pokreta mladih u listopadu 2019. protiv političke klase koju se doživljava nesposobnom, korumpiranom i odgovornom za neprekidne probleme, od redukcija struje do zbrinjavanja otpada.
Ljutnja je eksplodirala u višemjesečne ulične prosvjede, no ispuhala se kada je počela pandemija covida-19, zajedno s financijskim kolapsom koji je Svjetska banka ocijenila jednim od najgorih u suvremenom svijetu.
Igra odanosti
Bijes naroda rasplamsao se ponovno u kolovozu 2020. nakon eksplozije goleme količine amonijeva nitrata uskladištenog godinama u bejrutskoj luci, pri čemu je poginulo više od 200 ljudi, a cijele gradske četvrti su bile uništene.
Vlade koje su od tada uslijedile nisu uspjele zacrtati put izlaska iz najgore krize u zemlji od građanskog rata koji je trajao od 1975. do 1990. godine koja je donijela galopirajuću inflaciju, povećala siromaštvo i potaknula masovni egzodus stanovnika.
Ondje gdje libanonska država ne uspijeva osigurati osnovne usluge, obično uskaču tradicionalne političke vođe sa svojim desetljetnim pokroviteljskim mrežama, što je trend koji je u sadašnjoj krizi prisutan više nego ikad prije.
- Izbori ne služe tome da ocijene postignuća političara. Više su igra odanosti onome tko osigura najosnovnije usluge - rekla je Majed.
Radna mjesta u javnom sektoru dugo su među glavnim nagradama, ali sada visoko kotiraju i pomoć u obliku goriva i novca, dajući prednost etabliranim strankama pred novim oporbenim skupinama koje nemaju novca ni potporu izvana.
Premda osnaženi protestnim pokretnom iz 2019., novi neovisni kandidati također nisu uspjeli izgraditi koherentnu frontu koja bi mogla inspirirati malodušno biračko tijelo, kažu promatrači.
Gotovo 44 posto građana s pravom glasa ne planira izići na izbore, po istraživanju koje je prošli mjesec proveo britanski Oxfam na uzroku od više od 4600 birača.
Zastrašivanje birača
Stručnjak za ispitivanja javnog mnijenja Kamal Feghali rekao je da su se mnogi birači nadali da će novopridošlice izići na izbore sa „zajedničkom listom i programom”, ali da će umjesto toga odvojene izborne liste „raspršiti glasove”.
Premda će neovisni kandidati vjerojatno proći malo bolje nego 2018., kada je samo jedan ušao u parlament, rekao je, pobjednik će ponovno vjerojatno biti Hezbolah, najveća politička i vojna sila u zemlji, i njegovi saveznici.
Hezbolah koji podržava Iran formiran je kao protuteža Izraelu, a sada ga se opisuje kao državu u državi koja je svemoćna u regijama koje ima pod svojom kontrolom.
Njezine predizborne taktike zastrašivanja „bodu oči”, rekao je Oxfam, upozorivši da takvo ponašanje poručuje biračima da bi „promjene mogle izostati i da bi umjesto toga moglo dovesti do smanjenja odziva ili iskrivljenja ponašanja birača”.
U dolini Beka na istoku Libanona, tri šijitska kandidata kandidirala su se na listi protiv Hezbolaha, ali su se povukli prošli mjesec, unatoč tome što je istekao zakonski rok za to.
Time je njihova lista ostala bez ključnih šijitskih predstavnika i lokalni mediji to su protumačili kao posljedicu Hezbolahova pritiska.