Uvijek djeveruša, nikad nevjesta.

To je sudbina Damira Vanđelića, vječitog premijerskog kandidata i političkog proroka u potrazi za novom strankom.

Nakon što je bio nesuđeni premijer tehničke vlade Kolinde Grabar Kitarović, nakon što je preživio koketiranje s HDZ-om, nakon što je pogledavao u smjeru Domovinskog pokreta, navodno čak i Mosta, a samo mjesec dana nakon što je raskinuo već dogovorenu predizbornu suradnju sa šibensko-kninskim županom Markom Jelićem, Damir Vanđelić pronašao je novu žrtvu.

Ovoga puta to su, prema pisanju Novog lista, Socijaldemokrati i HSS.

"Morate o tome pitati ljude u HSS-u i Socijaldemokratima", odgovorio je Vanđelić na pitanje novinara da komentira izjavu Davorka Vidovića kako oni "razgovaraju s jako puno ljudi, pa tako naravno i s Damirom Vanđelićem".

Jer Vanđelić sa svima razgovara, a ni sa kime se nikad ne dogovori.

Uvijek je tražen, ali nikad na raspolaganju.

Vanđelićeva odiseja

I tako se nastavlja odiseja Damira Vanđelića po hrvatskim političkim pustopoljinama, u potrazi za strankom koja će mu dati ono što traži. Iako zapravo nitko više nije siguran što Vanđelić uopće traži. Osim neku dobru poziciju.

Postaje sve jasnije da nesuđeni kandidat za gradonačelnika i nesuđeni kandidat za premijera zapravo nije toliko sklon izlasku na izbore, ali svakako bi prihvatio neku funkciju. Želi ono što je svojedobno dobio Tihomir Orešković, da se netko velikodušno žrtvuje na izborima kako bi mu potom servirao neku fotelju, ako može čak i premijersku.

Jer svaki demokratski izbori uključuju izlaganje, kritike, zamjeranje, polemiziranje, debatiranje, otvoreno suprotstavljanje. A ugledni menadžer želi se držati iznad te kaljuže.

Kako je krenulo, Vanđeliću će uskoro uzmanjkati političkih opcija s kojima je "razgovarao i pregovarao". 

Što bi oni bili šugavi

A opet, iz perspektive političkih stranaka, starih i novih, postala je gotovo stvar prestiža zavrtiti Vanđelićevo ime u medijskim kalkulacijama. Svatko tko želi biti netko pozove Vanđelića na kavu i onda servira njegovo ime medijima. Jer, ako mogu svi, što ne bi oni? Što bi oni bili šugavi?

Sam Damir Vanđelić nedavno je napravio veliki korak i osnovao udrugu ZRIN, neprofitnu, nevladinu i nestranačku udrugu građana koju čine neovisni stručnjaci iz akademskog i poslovnog svijeta, a čija misija je istraživati i predlagati javne politike, kao i "slušati glas naroda".

Zvučalo je to neobično, s obzirom da bi narod trebao slušati glas stručnjaka.

Ali time je Vanđelić najavio da bi rado osluhnuo što ljudi žele, pa onda krenuo tim putem. Je li to liderstvo, teško je u ovom trenutku reći.

Kishonova bombonjera

Ono što se, međutim, može pratiti jest dugačak trag Vanđelićevih pregovora s političkim strankama, a da sam nikada nije došao nadomak osnivanja jedne stranke. Ili makar formiranja izborne liste.

Sve više se čini kako je to bivšem uglednom menadžeru postao omiljeni hobi. Obilaženje oko vatre, a da nikad ne stavi drvo u nju. 
Svakih par mjeseci neka stranka objavi da razgovara s Vanđelićem o izlasku na izbore, pa onda proslijedi Vanđelića dalje, u ruke neke druge stranke. Tko zna, možda se, poput one Kishonove bombonjere, Vanđelić na koncu vrati odakle je i krenuo, u HDZ.

"Mi danas vadimo iz šešira ljude koji obnašaju funkcije", upozorio je nedavno Vanđelić. A opet, njegovo ime stalno se vrti po stranačkim šeširima gdje samo čeka da ga netko pobjedonosno izvuče. 

Čekamo dan kad će se Vanđelić politički skrasiti. Ili kad će političke stranke odustati od ovog jalovog koketiranja.