U sklopu međunarodne ekspedicije na Aconcaguu, najviši vrh Južne Amerike (6.962 m), sudjelovali su dr. sc. Fedža Džubur, pulmolog s Klinike za plućne bolesti Jordanovac KBC-a Zagreb, koji se popeo na sam vrh, dok je Monika Gvardijan, pacijentica s transplantiranim plućima iz 2016., došla do 5.100 metara nadmorske visine. S ekspedicije su se vratili prije mjesec dana, još uvijek pod dojmovima koje su podijelili za 24sata.
Dr. Džubur planinarenjem se bavi od djetinjstva, a ovo mu je dosad najveći osvojeni vrh, govori u razgovoru za 24sata.
- Godinama sam planirao Aconcaguu. Trebali smo ići u Iran prije pet godina, ali pandemija i geopolitička situacija sve su odgodili. Logističke pripreme trajale su godinu dana, a treninzi pune dvije. Hodao sam po 20 do 25 kilometara na Sljemenu, dane provodio na Velebitu, u Sloveniji i Austriji - govori. Ekspedicija je okupila 40 sudionika, među njima 12 osoba s transplantiranim plućima.
Uspon je, otkriva nam, trajao 11 dana, a silazak tri. Najteži trenutak bio je, kaže nam, dan prije polaska iz baznog logora kada je francuski alpinist iz druge ekspedicije preminuo od iznenadne srčane smetnje.
POGLEDAJTE VIDEO:
- To nas je prestravilo. Najveći strah bio je za pacijente, da se nekome ne dogodi plućni ili moždani edem. Svi su išli na vlastitu odgovornost, ali mi liječnici osjećali smo još veću odgovornost - ističe.
Na završnom usponu, od 6.000 metara do vrha, trebalo je osam sati penjanja i tri i pol sata silaska. Prvi je krenuo snimatelj kako bi podigao dron i postavio stativ. Zatim je s vodičem krenuo Helmut (52), kojemu su pluća transplantirana prije 25 godina jedini pacijent koji je dosegnuo vrh.
'Osjetio sam i prazninu i radost'
- Kad sam stigao gore, prvo nisam ni shvatio da sam na vrhu. Osjetio sam neku prazninu, kao da još imam snage za dalje. A onda je došla radost. Pomiješani osjećaji, sreća i odgovornost - kaže nam dr. Džubur.
Njegova pacijentica i suputnica na ekspediciji, Monika Gvardijan, zbog urođene srčane greške i plućne hipertenzije bila je sve slabija, a rješenje je bila transplantacija pluća i operacija srca u Beču, nakon obrade u KBC-u Zagreb.
- Mislila sam da će oporavak biti spor, ali već nakon tri dana podigli su me iz kreveta. Kad sam napravila prve korake u hodniku, znala sam da ću moći puno. Nisam znala koliko - govori nam.
Godinu dana nakon transplantacije počela je planinariti.
- Dubok udah na planini najbolja je rehabilitacija. Bolje nego trčanje - kaže.
Trenirala je dvije godine, ustajala u četiri ujutro, iz Siska dolazila u Zagreb, penjala se na Sljeme i vraćala na posao u Sisak. Želja za ekspedicijom javila se još 2019. godine. Otkriva nam kako je tekla ekspedicija, na Aconcagui su se penjali postupno, 3.400 pa 4.300 metara, zatim spuštanje na 3.500 radi aklimatizacije. Monika se dva dana spuštala zbog kašlja koji je izazvao vjetar, morala je uzimati antibiotik.
U kampu su, kaže, vladali zajedništvo i podrška, igrale su se društvene igre, pjevalo i plesalo, upoznavala argentinska tradicija. Sudionici su stigli iz više zemalja, uključujući SAD, Austriju, Dansku, Švicarsku i Hrvatsku. Redovito su obavljani liječnički pregledi, ultrazvuk, plinske analize i uzorkovanja prije odlaska u visinske kampove.
- Najteže je bilo pomiriti se s mogućnošću odustajanja - kaže. Neki su morali koristiti dodatni kisik, liječnici su stalno pratili stanje i reagirali na vrijeme. Sigurnost je bila na prvom mjestu.
Po povratku Monika nam otkriva kako sad ima pet do šest posto bolju plućnu funkciju
- Roditelji su bili zabrinuti, posebno tata, ali znali su da me neće zaustaviti. Prijatelji su bili oduševljeni - zaključuje.