Dok Iranom bjesne prosvjedi koji su u trinaest dana zahvatili gotovo cijelu zemlju, a povici "Smrt diktatoru" odjekuju ulicama, sve je glasnije pitanje je li Islamska Republika na rubu propasti. Izvješća o tome da vrhovni vođa, 86-godišnji ajatolah Ali Hamnei, navodno ima spreman plan za bijeg u Moskvu dodatno potpiruju nagađanja o kraju jedne ere. No, dok mnogi povlače paralele s revolucijom iz 1979. koja je svrgnula šaha, analitičari upozoravaju da bi eventualni pad Hamneija i njegova režima zemlju uveo u scenarij potpuno drugačiji i potencijalno puno opasniji, piše CNN.
Današnji Iran nije zemlja kakva je bila prije gotovo pola stoljeća. Islamska Republika nije "vladavina jednog čovjeka" kakva je bila monarhija. Hamnei jest posljednja riječ, ali on vlada kroz konsenzus višestrukih centara moći, od političkih frakcija do vojske, objašnjavaju stručnjaci. Upravo ta složena struktura, s duboko ukorijenjenim institucijama poput moćne Revolucionarne garde, čini svaki scenarij tranzicije neizvjesnim.
Četiri puta u nepoznato
U trenutku kada se režim čini krhkijim no ikad, oslabljen unutarnjim nemirima, katastrofalnom ekonomskom situacijom i vanjskim pritiscima nakon kratkog rata s Izraelom prošlog ljeta, analitičari izdvajaju četiri moguća, ali radikalno različita ishoda.
Prvi i možda najizgledniji scenarij jest preuzimanje vlasti od strane Korpusa čuvara islamske revolucije (IRGC), poznatijeg kao Revolucionarna garda. Ta vojno-politička elita, koja kontrolira golem dio iranske ekonomije i sigurnosnog aparata, mogla bi intervenirati kako bi "spasila državu od kaosa". Takav ishod mogao bi voditi ili prema još tvrđoj diktaturi i ratu sa Sjedinjenim Državama i Izraelom, ili prema neočekivanom političkom dogovoru sa Zapadom radi vlastitog opstanka.
Druga mogućnost je opstanak režima i nakon Hamneijeve smrti, uzdizanjem neke kompromisne figure poput Hasana Homeinija, unuka osnivača republike. Ipak, i to bi označilo nepovratnu transformaciju, jer sustav koji je fundamentalno odvojen od društva više ne može funkcionirati po starim pravilima. Treći, najmanje vjerojatan scenarij, uključuje novi dogovor između režima i administracije američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji bi, iako malo vjerojatan, iznutra pokrenuo značajne promjene.
Povratak Pahlavija: nada ili iluzija?
Četvrti scenarij, onaj koji najviše zaokuplja prosvjednike na ulicama, jest potpuni slom institucionalnog okvira i tranzicija vođena izvan sustava. U tom vakuumu moći, jedno se ime nameće kao simbol raskida s postojećim stanjem: Reza Pahlavi, sin posljednjeg iranskog šaha. Uzvici "Ovo je zadnja bitka, Pahlavi će se vratiti" postali su česti, no njegova je uloga i dalje predmet rasprave.
Za mnoge, posebno mlađe generacije, on ne predstavlja povratak monarhije, već figuru koja može ujediniti naciju. Sam Pahlavi opetovano je izjavio da želi voditi tranzicijski proces, a ne vratiti se kao kralj. Ipak, on ostaje polarizirajuća ličnost, a analitičari upozoravaju da bi njegovo "padobransko" postavljanje u Teheran bio golem rizik s obzirom na to da je opozicija i dalje razjedinjena.
Opasnost od kaosa i raspada
Bez obzira na to tko bi mogao voditi budući Iran, najveći strah nije sam pad režima, već ono što bi moglo uslijediti. Iran nije Libija ili Sirija, ali se suočava sa sličnim rizicima. Separatistički pokreti na periferiji zemlje, od kurdskih i azerbajdžanskih skupina do pokreta u Balučistanu, mogli bi iskoristiti vakuum moći i gurnuti zemlju u raspad po uzoru na Jugoslaviju.
Sudbina iranskog nuklearnog programa, regionalna nestabilnost i utjecaj vanjskih sila poput SAD-a, Rusije, Kine i Izraela dodatno kompliciraju situaciju. Svaka od tih država pokušat će zaštititi svoje interese u post-hamneijevskom Iranu, što bi moglo produbiti unutarnje sukobe.