Ne zna se tko su bili, kako su izgledali i koliko ih je bilo, ali jedno se, ipak, zna o hordi bezimenih napadača na Vladimira Arsenijevića: nijedan među njima nije pročitao nijednu njegovu knjigu, pa tako ni roman “U potpalublju”, nagrađen Ninovom nagradom za najbolji srpski roman u godini 1994.

Knjigu je mladi, dvadesetdevetogodišnji pisac objavio bio u vlastitom izdanju, navodno novcem svoje tadašnje punice, u Srbiji koja je upravo bila pustošena kriminalnom korupcijom, pod nacional-komunističkim režimom Slobodana Miloševića, u Srbiji koja je te 1994. vodila rat protiv bosanskohercegovačkih muslimana i podržavala pobunjene dijelove srpske zajednice u Hrvatskoj, u Srbiji u kojoj je južnoslavensko bratstvo i jedinstvo doživjelo potpuni bankrot, u Srbiji koja je tog časa bila slijepa za opsadu Sarajeva i koja će biti slijepa, gluha i nijema za ono što tek treba da se dogodi u Srebrenici. Roman Arsenijevićev, podnaslovljen kao “sapunska opera”, govorio je, međutim, o jednoj malo drukčijoj Srbiji, ili o onoj generaciji građana te zemlje koja je trebala biti žrtvovana upravo u ime kriminalno-korupcijskih i nacional-komunističkih ideala, kojima su upravljeni bili njihovi roditelji. Roman “U potpalublju” na izravan je način posvjedočio o naraštaju roditelja, tom jugoslavenskom i komunističkom naraštaju, kojemu je pripadao i sam Slobodan Milošević, koji je stavljen pred đavolski izbor: birali su između svojih sinova i države. I izabirali su državu. To je, iz beogradske urbane perspektive, i iz perspektive Arsenijevićeva glavnog junaka, bila sama suština rata.

Glavni lik romana pomalo je autistični, idealistični, pod staklenim zvonom epohe stasali mladić, kojem je povijesna nužnost namijenila da bude idealna žrtva tog roditeljskog rata, ili tog kolektivnog srpskog žrtvovanja sinova za državu. Čovjek koji će, godinu poslije čitanja Arsenijevićevog romana, postati prijatelj moga života, do groba i preko groba, Teofil Pančić, 1998. pisat će pogovor za hrvatsko izdanje knjige, pa će njezina glavnog lika nazvati (mogućim) Holdenom Caulfieldom koji je ipak odrastao. Dok majke i očevi žrtvuju sinove za državu, oni, ti sinovi, prolaze kroz neke plitke ljubavne priče. Kasnije ću, upoznavši Arsenijevića, uz čuđenje koje do dana današnjeg biva neugaslo, shvatiti kako između glavnog lika romana i samog pisca postoji baš potpuna, gotovo šokantna istovjetnost. Nije neobična takva autoreflektivna moć, ali neobično jest da je pisac ranjen i fragilan na način Holdena Caulfielda, i da stvori upravo takvoga glavnog junaka. Slabost Vladimira Arsenijevića, njegova socijalna disfunkcionalnost, njegova iščašenost iz aktualnog kao i bilo kojeg drugog mogućeg srpskog i srbijanskog društva, osnov je njegova herojstva. (I da izbjegnemo nesporazume: u dlaku isto bilo bi i da naš Holden živi u Hrvatskoj i u Zagrebu, umjesto u Srbiji i u Beogradu.)

Nakon što su te 1994. neki pametni i upućeni ljudi pročitali roman “U potpalublju”, odmah je reizdan u ediciji Vreme knjige i u izdavaštvu koje se upravo rađalo uz tjednik Vreme, a Ninov je žiri u siječnju 1995. šokirao javnost dodijelivši Arsenijeviću nagradu. Bila je to jedna od onih povijesnih gesta kakve su Ninovu nagradu i učinile neusporedivo najvećom književnom nagradom koja je ikad postojala na južnoslavenskom prostoru. Naprosto, neki ljudi čitali su roman i u njemu osjetili nešto što doista nadmašuje mjeru trenutka. Premda se sami nisu znali oduprijeti diktatu povijesne nužnosti i najdubljega društvenoga i nacionalnog samosramoćenja, umjeli su biti veći čitatelji nego što su se usuđivali biti veliki kao ljudi. To je, recimo, nešto što ovaj kroničar cijeni u srpskoj kulturi i književnosti, a što u Hrvata nikako i gotovo nikad ne nalazi.

Po Ninovoj nagradi, Arsenijevićev je roman doživio ozbiljnu svjetsku slavu. Prevođen je i objavljivan kod najznačajnijih svjetskih izdavača. O njemu pisale su najvažnije svjetske novine i književni časopisi, a sam autor doživio je trenutke slave od kojih je doista mogao sazidati buduću svoju egzistenciju. Sredinom devedesetih, baš u pravo vrijeme njegova života, pružala mu se mogućnost da trajno emigrira na Zapad i da negdje u nekoj zavjetrini poživi kao profesionalni pisac, pod vjetrobranom kakve velike i za njegove muke u osnovi nezainteresirane kulture. Arsenijević to, međutim, nije učinio. Je li pogriješio? Nije to pitanje za njega, nego je za nas. Je li čovjek, jedan od najuvaženijih srpskih i južnoslavenskih pisaca svoje generacije, kojeg je horda bezimenih napadača tukla ispod Brankovog mosta, tako da nikad ne bude imenovan, optužen, kažnjen ni osuđen nijedan od njih, pogriješio što nije iskoristio svoju priliku i zauvijek napustio zajednicu u kojoj roditelji između sinova svojih i države izabiru državu?

Nikada on više nije ponovio uspjeh svoga prvog romana. Vjerojatno i stoga što nikada više nije moglo biti uspostavljeno takvo začudno jednačenje i poistovjećivanje emocionalno potresenog i oštećenog glavnog junaka i istoga takvog pisca. Osim, možda, u jednoj Arsenijevićevoj knjizi.

”Meksiko”, podnaslova “ratni dnevnik”, pisao je na stipendiji na koju je bukvalno izbjegao u vrijeme Natovih bombardiranja SR Jugoslavije, izazvanih prethodnim ratom na Kosovu. U Meksiku tad je i Beqë Cufaj, kosovsko-albanski pisac, s kojim će se Arsenijević sprijateljiti, s čijom će se mukom poistovjetiti, čiju će priču ispričati. Opet je to isti onaj Holden Caulfield, koji nastupa protiv logike vlastitih roditelja, pa umjesto da ratuje protiv Albanaca, on ih nastoji razumjeti, i ne samo da ih nastoji razumjeti, nego se - služeći tom vječitom veleizdajničkom poslu pisca - poistovjeti s jednim Albancem, te u suštinskom smislu progovori njegovim glasom.

Poslije je Arsenijević dovršavao svoj romaneskni ciklus započet romanom “U potpalublju”, pisao je priče, kao i jedan vrlo zanimljiv ilustrirani roman (skupa s Aleksandrom Zografom), te se pomalo bavio uredničkim poslovima, a mnogo više aktivizmom. Njegov život nastavio se na iskustva onog njegovog prvog romanesknog književnog junaka. Katkad bismo, moj prijatelj Teofil i ja, na Vlajsine postupke i nastojanja jedan drugom samo zakolutali očima. Blagonaklono bismo bili iziritirani, nikad mu ne odričući da je u pravu. Ali možda već malo predugo traje to da je Vlajsa na isti način u pravu.

Godine 1994. ili početkom 1995. u Nedjeljnoj Dalmaciji objavio sam esej o romanu “U potpalublju”. Možda bi vrijedilo pronaći taj tekst, pa ga ponovo objaviti. U svakom slučaju, bio je to prvi članak, objavljen otpočetka rata u hrvatskim novinama o nekoj srpskoj knjizi, objavljenoj u Beogradu. Naravno, ne računamo domoljubna panjkanja i opanjkavanja, nego baš književno-estetske prosudbe, kritike, čitanja. Sljedećih tridesetak godina ostajat ću jedini koji po hrvatskim novinama piše o srpskim knjigama, ali nije u tome poanta, nego u činjenici da se dvije zemlje i dvije kulture međusobno zrcale u onom što je loše, dok ono što je dobro i jedna i druga zadržavaju za sebe. Vladimir Arsenijević je dobar, jer nije dopustio roditeljima da svoje sinove žrtvuju za državu. Da nije bilo njegovog romana, zar bi netko uopće primijetio da oni to rade? I, općenito, da nije književnosti, kako bismo uopće znali što se s nama događa?

Razgovor s nacionalistima prestaje već na samom početku, jer nacionalisti će, svi i svuda, svaki razgovor o zlodjelima počinjenim u ime njihove nacije presjeći pitanjem: a što su drugi radili nama? I doista, kada se tako postave stvari, lako se svaki put nađe olakšica za zlo počinjeno u naše ime, koja često i poništi samu suštinu zločinjenja, pa zločinstvo počinjeno u naše ime postaje dobročinstvom. Vladimir Arsenijević uporno i tvrdoglavo odbija prihvatiti samu suštinu takvoga dobročinstva, što je iz nacionalističke perspektive naprosto nepodnošljivo. Inzistirajući na sjećanju na žrtve Srebrenice, on nešto što su nacionalisti prethodno preveli u dobročinstvo vlastite nacije tvrdoglavo vraća na svoje mjesto. Činom svoga građanskog junaštva on čini neprocjenjivu uslugu vlastitoj zajednici, i u jednako rastrojstvo dovodi nacionaliste, srpske ali i bošnjačke. Ovi drugi, naime, minimiziraju njegov čin, govoreći da je on jedan takav, dok su Srbi većinski zli…

Vlajsu ispod Brankovog mosta tukli su oni koji vode računa o državi, svejedno kako joj je ime.

Roman “U potpalublju” na izravan je način posvjedočio o naraštaju roditelja, tom jugoslavenskom i komunističkom naraštaju, kojemu je pripadao i sam Slobodan Milošević

Vladimir Arsenijević uporno i tvrdoglavo odbija prihvatiti samu suštinu takvoga dobročinstva, što je iz nacionalističke perspektive naprosto nepodnošljivo