”Važno je da građani shvate da nisu sami, da je Vlada uz njih”, rekao je premijer Andrej Plenković iz Omiša te obećao i pomoć države onima kojima je u požaru uništena imovina. Pohvalno, očekivano, jedino prihvatljivo, jer državu plaćamo kako bi sve funkcioniralo i kako bi ona građanima u ovakvim nevoljama pomagala. Država radi nas i postoji, ne obrnuto.

Međutim, suosjećanje i pomoć Vlade izostali su kad je riječ o Gospiću. Gospođa Željka živi preko puta tona opasnog otpada, poručuje da ju nije iz Gospića ni rat otjerao, ali smeće hoće. U dvorištu joj raste prekrasna jabuka, ali jabuka iz pakla, koju se njena obitelj boji jesti. Da gorčina bude veća, obitelj gospođe Željke pomno sortira i odvaja kućni otpad, daje ga u reciklažu... Kakav je to život, život u strahu, život svih Gospićana, prema kojima se država ponaša kao najgora maćeha? Kako se naš premijer osjećao na Veliku Gospu kad je, i njemu, Mate Uzinić poručio da domoljublje nije samo zastava nego, prije svega, djelo protiv nedjela, poštovanje zakona, čuvanje tla, vode i zraka? Je li poruka doprla do premijera, je li sazrelo obećanje da će otići u Gospić kad za to, kako je najavio, dođe pravi trenutak?

U međuvremenu prosvjeduju Gospićani, stigli su im jučer i mnogi političari, s lijeva i s desna. Inicijativa “Gospić je naš dom” u organizaciji tog prosvjeda nije sudjelovala, poručuju kako ne žele nastupe političara s govornice, s kojega god pola oni dolazili. Najvažnije im je argumentima i dokumentima izboriti se za zdravlje Gospićana, svih na koje ovaj opasni otpad može utjecati. Premijer neće k njima u Gospić, ali će “histerična Lika” marširati k njemu, korifeju. Vođi koji ide “gasiti” Omiš, ali na gospićku žeravicu još neće. Gospićanima treba poželjeti da ostanu ujedinjeni, da ih ne raskole tuđi interesi, i da ostanu fokusirani na najvažnije - da se otpad u njihovu dvorištu zbrine što prije, i što stručnije.