U katastrofi se vidi najbolje i najhrabrije što Hrvatska ima

Požari koji ugrožavaju ljudske živote, koji gutaju šume, maslinike, kuće i desetljeća ljudskog rada nisu samo vijest s kojom se suočavamo za paklenog ljeta. Oni su upozorenje. Upozorenje o tome koliko ćemo u vremenu radikalnih klimatskih promjena biti ranjivi pred vatrom, koliko u trenucima te najveće opasnosti možemo biti solidarni, ali i odgovorni. Odgovorne su institucije da na vrijeme upozore, građani da jednom nepromišljenom gestom ne izazovu katastrofu, ali i da ne šire neprovjerene informacije.

Tvrdnje da su požari podmetnuti, da netko sustavno pali, da iza svega postoji organizirana skupina ili neki skriveni interes sad ne pomažu vatrogascima, unesrećenima, a ni istrazi. Takve tvrdnje stvaraju samo strah, nepovjerenje i atmosferu kaosa.

Jasno je da postoje namjerno izazvani požari i, kad se podmetanje dokaže, počinitelji moraju odgovarati. Ali postoje i požari izazvani nepažnjom, nemarom, tehničkim uzrocima i, najčešće, prirodnim pojavama.

Pa ipak, nasuprot glasinama, strahu i neodgovornosti ovih dana gledamo i ono najbolje i najhrabrije što Hrvatska ima.

Gledamo vatrogasce koji satima i danima ulaze tamo odakle drugi moraju bježati. Netko će reći da piloti kanadera i Air Tractora rutinski obavljaju svoj posao. Ali u takvoj pilotskoj kabini nema baš ničega rutinskog, ništa nije uobičajeno ni lako kad se nisko leti iznad mora, nad zadimljenim brdima i gorućim šumama, po jakoj buri ili jugu. Junaci su i mnogi obični ljudi, svi koji su pomogli spašavati, oni koji vatrogascima donose hranu i piće kad intervencije traju satima, brodari koji pomažu u evakuaciji, ljudi iz lučkih kapetanija i svih službi koje u kaosu požara moraju sačuvati red i sigurnost.

Razdoblja vrućine i suše, ekstremne temperature i jaki vjetrovi u budućnosti će biti sve češći, a vatra će se širiti brže, gasiti teže. Obranu od požara više ne možemo svesti samo na pitanje imamo li dovoljno kanadera. Prva linija obrane mora početi mnogo prije no što se oglase vatrogasne sirene. Ta linija počinje opuškom koji nikad, ali nikad nećemo baciti kroz prozor automobila. Vatrom koju nikad nećemo paliti na otvorenom, žarom koji ćemo potpuno ugasiti, okućnicom koju ćemo očistiti od suhog raslinja, pa i pozivom na 112 ili 193 čim primijetimo dim ili vatru.

Isto vrijedi i za informacije koje širimo. Prije nego što podijelite objavu o navodnom piromanu, organiziranom podmetanju ili “dokazu” koji kruži društvenim mrežama, zastanite. Provjerite postoji li za to potvrda nadležnih institucija. U krizama je odgovornost za izgovorenu i napisanu riječ veća nego ikad.

Ta odgovornost znači da niste onaj koji pali prvu iskru, ne samo doslovnu iskru požara, već i iskru koja širi laž ili paniku. Odgovornim se ponašanjem najbolje iskazuje poštovanje prema ljudima koji ulaze u vatru dok se mi od nje udaljavamo.