Udruga djece stradalih, nestalih i zatočenih branitelja i civila Domovinskog rata organizirala je 14. po redu mimohod “Vi ste naš ponos, mi smo vaša snaga”, kojim sudionici spajaju dvije najveće masovne grobnice iz Domovinskog rata.
- S nama su i obitelji iz cijele Hrvatske, također i mještani Škabrnje. Osjećaji su nam svima isti, ponos i tuga. Naravno da smo ponosni na svoje roditelje jer su bili među najhrabrijima koji su stali na branik domovine kad je bilo najpotrebnije, tuga jer ih nažalost nema. Mnogo nas još traga za svojim najmilijima. Svake godine se nadamo da će institucije RH uložiti veće napore u traženje nestalih, ali svjesni smo činjenice da se informacije o njima nalaze u Srbiji. Bilo bi vrijeme da nakon 30 godina konačno progovore i da zatvorimo to poglavlje naših života - rekla je Sandra Rapčak, predsjednica Udruge djece nestalih, zatočenih i stradalih branitelja Domovinskog rata, koja je i sama u Sotinu, tijekom okupacije sela, izgubila oca branitelja i njegova tijela još nema.
U Vukovaru traže 386 ljudi
Hrvatska traga za još 1853 nestale osobe, samo na području grada Vukovara ih je 386.
- Zadnjih godina pronalazi se vrlo malo osoba iako su potražne aktivnosti značajne. Imamo situaciju da roditelji nestalih umru, a nisu doživjeli naći svoju djecu. Ja osobno ne želim dopustiti situaciju da i mi kao njihova djeca umremo, a da ne saznamo gdje su nam roditelji - istaknula je Rapčak.
Jedna od onih koja svake godine dolazi na mimohod od Memorijalnog groblja do Ovčare je i Alica Stančin iz Bjelovara, predsjednica podružnice Udruge bjelovarsko-bilogorske županije.
- Kad god su obljetnice i kad god se okupimo, mi djeca stradalih i nestalih itekako smo svjesni da nam je 30 godina prošlo u tugovanju, iščekivanju i nedostajanju. Sad i ovdje u Vukovaru nisam mama, nego sam ono dijete od 15 godina koje sam bila kad je moj tata poginuo. Uvijek se vraćam u to djetinjstvo. Ponosna sam na svog oca i što ovim mimohodom koračaju i moja djeca za njega. Pokušavam im prenijeti ljubav prema domovini koju su naši očevi osjećali i jedan mali dio trpljenja, da se ustanu ujutro u 4 sata, da hodaju nekoliko kilometara i tom malom žrtvom iskažu svoje poštovanje. Oni se tome raduju i na taj način je moje srce ispunjeno jer znam da moj otac nije dao svoj život uzalud - kroz suze je rekla Alica Stančin dodajući kako većina ljudi koji žive u Hrvatskoj nije svjesna da još postoji 1853 obitelji koje nisu našle svoje mrtve. Alicin otac nastradao je u Pakracu 1991. godine kad je, kao tenkist, poginuo u prvom neprijateljskom naletu.
Veronika Soldo bez roditelja je ostala sa samo tri godine. Majku je izgubila zbog teške bolesti, a oca u bezumlju rata.
- Tek sam 1995. godine dobila informaciju da je tata Ivan Crnjac na popisu osoba koje su izvedene iz bolnice na Ovčaru. Sve dok ga nismo pokopali, baka i djed, koji su brinuli o meni, nadali su se da će se on odnekud pojaviti. Kroz period odrastanja bilo je ljutnje, ponosa, frustracija, ali odgajana sam da nikoga ne mrzim. Zato sam i ostala živjeti u Vukovaru - kaže Veronika, koja također radi u Udruzi nestalih i svakodnevno pruža nadu onima koji su nekoga izgubili te ih potiče da, unatoč godinama, i dalje traže svoje nestale.
Zašto još dugo Hrvatska neće riješiti problem nestalih i doći u posjed potrebnih dokumenata iz Srbije koji svjedoče o tome gdje su ubijeni pokapani, gdje su posthumno preseljavani njihovi ostaci, jasno je objasnila Staša Zajović iz Beograda, jedna od osnivača Udruge “Žene u crnom”, koje su prerasle u mirovni pokret.
Srbija ne čini baš ništa
- Zabrinute smo i poražene činjenicom da je tragedija Vukovara zapravo nepriznata i nepostojeća u Srbiji, da je stupanj poricanja i negiranja odgovornosti jako velik, da je zid šutnje države i društva vrlo ozbiljan, da postoji strah od svjedočenja iz tog vremena. Oni koji bi eventualno svjedočili to ne mogu zbog pritiska svog okruženja. No ono što mi činimo ipak polako otvara neka vrata, na neki način je zalog za budućnost. Nadamo se da će mladi, čiji roditelji nisu preuzeli moralnu i ljudsku odgovornost za ono što je činila njihova generacija, možda učiniti neke pomake u ime svojih roditelja. Jer kako će se stvoriti prostor da patnja svih stradalnika bude jednako vrednovana ako ne priznavanjem onoga što se doista dogodilo - kaže Staša, koja je sa svojim članovima Udruge, u Beogradu, na dan pada Vukovara, održala mirovnu akciju “Nikada nećemo zaboraviti zločine u Vukovaru”, u kojoj su u javnom nastupu zatražili odgovornost za srbijanske logore u kojima su bili Hrvati 1991.-1992. godine.