Svaka je porušena kuća ovdje na Banovini sad teška ljudska priča, i u svakom ovom dvorištu čovjek uči novu životnu lekciju - od ljudi koji više ništa nemaju. Samo sat vremena od trgovačkih centara metropole, u koje bezumno hrlimo, porušena je Banovina, već odavno načeta ratom i siromaštvom, potres je bio zadnji čavao u lijes.
- Voljela bih vas pozvati da sjednete, počastila bih vas inače, ali nemate gdje sjesti. Kad mi budemo imali gdje biti, i vi ćete imati gdje sjesti, kroz smijeh će Marijana Drajić iz sela Majski Trtnik pored Gline, mjesta sa, kaže statistika, 35 duša, no nema ih ovdje već odavno ni upola toliko. Pitamo Marijanu i njenog supruga Nikolu imaju li susjede, a njima treba vremena da se sjete koja im je kuća najbliža, a da u njoj ima živih. Ima, odgovaraju, na pola kilometra prva...
Pogledajte video: Razrušena Banovina
Sedmero je Drajića inače u ovome dvorištu, i sad srušenoj kući, i kućici pored nje - osim njih dvoje, četvero djece u dobi od jedne i pol do 14 godina - Dragana i Milana, Danijel i najmanji Aleksandar, a tu je još i, kaže Marijana, djever. Djeca su na sigurnom bila već nakon prvog potresa, kod Marijanine su mame u Vrginmostu. Ostali su ona i suprug, spavaju u kamp-kućici koju im je, kažu, donirao dobri čovjek iz Slovenije, koji je s tom kućicom inače kampirao na Krku.
- Imamo OPG, koze i ovce, perad, mehanizaciju za poljoprivredne radove, ne možemo odavde otići. Što god nam govorili, mi znamo da ima pljački, grupa koje ulaze u dvorišta i kuće, i sve odnose, kažu supružnici.
- Najteže nam je što smo razdvojeni od djece, ali ona ovdje ne mogu biti, a mi pak odavde zbog životinja i mehanizacije ne možemo otići. Gdje bismo mogli sa životinjama, kome da ih damo na brigu? Ma nemoguće. Treba nam ovdje neki privremeni smještaj dok se kuću ne obnovi, smještaj u koji ćemo svi stati, nastavlja Marijana.
Kuća, vidi se na prvi pogled, više nije za život, štala i gospodarski objekt u dvorištu potpuno su devastirani.
- A nema koji mjesec da smo djeci uredili sobe, opremili ih novim namještajem, sve, baš im je bilo lijepo. Sad to čak ne možemo iz kuće niti izvaditi, opasno je unutra biti toliko dugo, koliko treba da se novi namještaj razmontira. Ja uđem samo ponekad, na brzinu uzeti nešto što nam treba, i osjećam se kao da sam na minskome polju, užas, dodaje Marijana. U trenutku velikog, drugog potresa u utorak bila je u kući s mlađom kćeri, ostala su djeca bila vani na dvorištu.
- Po nama je unutra padalo, sve se rušilo, a dvoje je djece padalo po dvorištu, plakali su i vrištali, strašno su se uplašili, prepričavaju Nikola i Marijana, ljudi koji su ovdje dotad vodili miran život, i vrijedno radili. Skromni su, ništa im, kažu, ne treba osim sigurne kuće u kojoj će takav život i nastaviti.
Ovaj je potres nanio ogromnu štetu, ali i pokazao sve pukotine sustava, i društva. Ljudi ovdje trebaju, i traže doista malo, nezamislivo malo, jer sve što je višak povrh onoga čime namire osnovne životne potrebe - oni odbijaju.
Tu nas, na kraju svijeta kakvog poznajemo, uče i onoj pravoj mudrosti, jer gdje god smo s ljudima stali popričati, kažu da su sretni što se u ovoj nevolji ne broje krvna zrnca.
Nije važno je li netko ovdje Stevo ili Rasim, Pero ili Tomislav, svi su oni sad ljudi bez krova nad glavom, ili pak starci u zaseocima, kojima ne treba ništa osim malo kruha i mlijeka te, najviše, čašica razgovora.
Te pukotine država također mora sanirati - osigurati sustav koji će starcima u selima bez struje i signala, do kojih se dolazi preko makadamskih bara, osigurati bolju podršku.
U brojna je sela u okolici Gline automobilom gotovo nemoguće doći, pokušali smo. Izvedivo je prije mraka, s džipom, jer tu signala nema, navigacija se gubi, a "ceste" su nemarom vlasti i vlada pretvorene u makadamske puteve, i lako se može zaglaviti. I u tim selima žive neki starci, neke majke s bolesnom djecom, koji ovise o tuđoj pomoći.