Ovisnik sam o kockanju, zbog kojeg sam izgubio smisao života, sebe, svoje vrijednosti, ugrozio brak i odnos s djecom, postao samo tijelo bez osjećaja. Tijekom korona krize imao sam najveće krize kao kockar, dotaknuo sam dno, i sad se napokon odlučio liječiti. Život mi se promijenio nabolje već nakon samo dva mjeseca terapije.
Ovako svoju priču započinje Dado (43), zdravstveni radnik iz Zagreba, koji se liječi u jedinoj dnevnoj bolnici za ovisnost o kockanju u Hrvatskoj, u Psihijatrijskoj klinici “Sveti Ivan” u zagrebačkom Jankomiru. Pristao je na razgovor, kao i još jedna pacijentica, jer žele da oni koji su “zaglibili” s kockom čuju da je uz pomoć stručnjaka moguće vratiti život. Oni su ga zbog kocke oboje izgubili.
- To je život prepun laži i manipuliranja, varanja najbližih, kako obitelji, tako i prijatelja. Ja sam dno dotaknuo u trenutku kad sam djeci uzeo svu ušteđevinu, i novac koji su dobili za rođendane, pričest... Slomio sam se u trenutku kad sam išao sa smjene na poslu krajem lipnja i bio krajnje iscrpljen, ali sam još dva sata, kockajući on-line, hodao samo jednu tramvajsku stanicu. Došao sam kući i svima napokon sve priznao - ženi, prijatelju kojeg sam iskoristio, rekao sam kasnije i kolegama na poslu - priča Dado.
Kocka već jako dugo, godinama, u čemu ga nije spriječio ni naporan posao u bolnici.
- Stanje je tijekom najgore situacije s koronom bilo grozno, na poslu smo jedva disali. Ali to me nije sprečavalo da baš svaku pauzu, tih pet ili deset, petnaest minuta, on-line kockam, na mobitelu. Posao sam radio savjesno, nisam ni u čemu pogriješio, no bio sam potpuno fizički i psihički slomljen, i nešto se moralo učiniti, morao sam potražiti pomoć. Sestra i supruga su se odmah angažirale, naručio sam se ovamo u bolnicu i sad sam na bolovanju, liječim se, puno se bolje osjećam. Otkad sam na terapiji, nisam uzimao kocku u ruke - nastavlja Dado.
Tijekom korona krize povećao se broj ovisnika o kockanju, jer je ono postalo puno dostupnije on-line, na internetu, kaže psihijatar Davor Bodor, voditelj jankomirske dnevne bolnice. Novi im se ljudi, dodaje, javljaju gotovo pa svakodnevno, a 90 posto onih koji se liječe sad su on-line kockari.
- To je posljedica i ove situacije s pandemijom, odnosno širenja ponude priređivača igara na sreću. Puno ih nudi on-line opciju. Tako možete igrati gdje god i kad god, ne morate fizički nekamo otići. Javljaju nam se i dolaze ljudi koji su rubno imali problem s kockom, a u izolaciji su se onda prebacili na on-line igranje i sve je eskaliralo - ističe psihijatar.
- Nisu bili važni ni dobitak ni gubitak, samo čekanje rezultata - kaže Dado.
Živio je, pojašnjava, samo od trena kad bi uplatio igru, i onda čekao. Nije ga više zanimalo hoće li dobiti ili izgubiti, to mu je bilo potpuno svejedno. Čak i kad bi nešto na igri zaradio, primjerice tisuću kuna, razveselila bi ga samo činjenica što taj novac može uložiti dalje u kockanje, ništa drugo.
- I to je taj užasni začarani krug, bez ikakvih emocija i bez života. Misli ovisnika fokusirane su samo na jedno, ne postoje drugi ljudi i komunikacija s njima, ne postoji život. Neke sam stvari, koje oko mene postoje već pet godina, počeo primjećivati tek sad, kad se liječim. I zahvalan sam do neba svojoj ženi i djeci što su sve to pretrpjeli. Lagao sam godinama - priznaje Dado.
Kad bi problem eskalirao, on bi se pritajio. Supruzi je u jednom trenu s računa skinuo više od deset tisuća kuna, novac je posuđivao i od dobrog prijatelja, izvlačeći se raznim lažima i manipulacijama. Jednom je u samo dva dana na kocki izgubio cijelu plaću.
- A ukupno sam u kockanju potrošio barem novca koliko stoji pristojan trosobni stan u Zagrebu. Nasreću, moj trenutačni dug iznosi 30.000 kuna, to ću uspjeti nekako vratiti - kaže ovaj zdravstveni radnik.
I Karla (55) otkriva da je tek sad, na terapiji na koju ide zadnja tri tjedna, “progledala” i shvatila što joj je kockanje u životu donijelo, odnosno uzelo.
- Ima nas i žena ovdje na liječenju, da, svih dobi, što znači da nas ima i u kockanju, nismo nikakav izuzetak. Ja sam zaglibila u on-line casinu, potpuno sam se izgubila i užasno puno zadužila. Manipulirala sam kako sam znala, na poslu i kod kuće, bila na mobitelu najviše noću. Izgubila sam sposobnost da normalno mislim i radim, psihički i fizički sam se uništila - otkriva naša sugovornica.
Njezina je obitelj primjećivala da nešto nije u redu, ali nisu mogli vjerovati da bi u pitanju mogla biti ovisnost o kocki. Tek kad je postalo neizdrživo i kad im je Karla sve priznala, odmah su reagirali i došla je na liječenje.
- U samo tri tjedna, koliko dolazim ovamo, moj se život potpuno promijenio. Tek sam sad počela razmišljati o svojim dugovima i bojim se kako to riješiti, ali sam presretna što ponovno imam život, sebe. Svaka je ovisnost grozna, ali ova je, pritom, i najskuplja pa uništiti može čitave obitelji - zaključuje Karla.
Žao joj je, dodaje, što na liječenje nije krenula i puno prije pa zato sve one sa sličnim problemom poziva da se jave timu dr. Bodora i počnu vraćati svoj život u normalu.
- Jer to što živi ovisnik život nije. To je samo smišljanje gomile laži, u sekundi, varanje onih koje volimo i koji vole nas. Svako jutro se budimo s istim osjećajem kajanja, koje vrlo brzo, međutim, nestaje, i igra se nastavlja. Izigrao sam povjerenje dragih ljudi, financijski se uništavao, tako da ni sam ne znam kako sam se uspio izvlačiti sve vrijeme - priča Dado.
Jedini osjećaj koji je imao jest osjećaj crnila i povlačenja u sebe, nervoze i preznojavanja između dvije igre, dva iščekivanja rezultata, kakvi god oni bili.
- To je crna rupa bez dna, u svakom pogledu. No već me prvi, telefonski razgovor s dr. Bodorom promijenio, smirio, dok su velika podrška i ostali ljudi koji ovamo dolaze zbog istoga problema - zaključuje Dado.
Tu nema, pojašnjava, laganja, pri čemu je najvažnije prestati lagati - sebe.
- Otkad sam na terapiji, kockanje sam samo sanjao, i ne mogu reći da se žudnja nekad ne javi, no naučili smo nevjerojatno učinkovite alate kako tu žudnju zaustaviti - otkriva Dado.
Na bolovanju je, jednako kao i Karla, i oboje se plaše povratka na posao i stigme koja ih tamo možda očekuje, no na terapiji grade, prije svega, samopouzdanje. Ono će im, vjeruju, pomoći da okolina na njih ne gleda kao na dežurne krivce. - Svaki je kockar priča za sebe, ali bih svakoga pozvala da se što prije počne liječiti jer pomoći doista ima - zaključuje i Karla. Ponovno, kaže, diše.