Tražila sam svoj put, uzimala i odbacivala. Rođena sam nepouzdana. Rođena sam vjerna nikome osim sebi, tako je napisala Zdenka Heršak, umirovljena hrvatska glumica u svojoj knjizi “Nosili me vihori”. Umirovljena 86-godišnja diva, koju s filmskog platna i iz kazališta pamtimo kao seks-simbol svog doba, opisala je svoj bogati ljubavni i erotski život s iskrenošću i otvorenošću nekoga savršeno pomirenog sa svijetom. A Zdenka Heršak doista je imala što ispričati; o ljubavi, prijateljstvima, preljubima, sreći i tugi.
Javnost nikada nije sigurno doznala je li imala samo četiri ili i više brakova. Onaj najpoznatiji svakako je bio sa slavnim redateljem Vančom Kljakovićem. Zdenka ga je zvala Điđi i očito su se voljeli, iako niti ona nije bila vjerna njemu, niti on njoj. U kratkom poglavlju “O braku” prisjetila se jednog ljetnog dana, vjerojatno s početka ‘60-ih, kada se Kljakoviću, njoj pred nosom, na terasi hotela s kojega su se nakon kupanja spremali na izlet u Veneciju, upucavala izvjesna “Sisoja đevojka”, kako ju je Zdenka nazvala. Bila je mlada, grudi su joj praktično ispadale iz kupaćeg kostima i takva se rukama naslanjala redatelju na ramena dok je ovaj kartao s društvom. U nekom trenutku kratko su se došaptavali i uspjeli zbrisati Zdenki, iako ih je pažljivo promatrala. Došla je i večer, supruga joj nije bilo u nijednom od kafića, u kojima ga je tražila, vjerojatno u Rovinju ili Opatiji, pa je sa sinom na spavanje otišla sama.
Tek pred jutro Kljaković se ušuljao u krevet. A ona, ne samo što mu ništa nije prigovorila, nego mu je, dok su spremali na izlet, pažljivo izvukla jednu po jednu borovu iglicu iz kose. Gledao ju je šokiran, razrogačenim očima, apsolutno matiran krivnjom pred suprugom. A to joj je i bila namjera. Tijekom cijele plovidbe pekla ga je na vatri tako što mu je, dok je bio okružen mondenim društvom, lovila pogled i izdaleka mu signalizirala da zna što je cijelu noć radio sa “Sisojom đevojkom”, a on je izgledao kao netko koga odvode na strijeljanje. Nije da joj nije palo na pamet da bi mu se mogla osvetiti s prodavačem cipela u jednom butiku u Veneciji, tipičnim talijanskim zavodnikom koji joj je objašnjavao da neće biti nikakvog zla ako se izgube na kraće vrijeme. Ali nije osjećala potrebu. Nikada nije bježala od zova tijela i preljuba, ali se požudi predavala samo onda kad je nešto doista osjećala. A ovaj put nije bilo tako. Tako je međutim bilo nešto poslije, s izvjesnim Farukom koji je bio u njihovu društvu neko vrijeme dok su se tjedno okupljali na igranju nogometa. Bio je, prisjeća se Zdenka, neoženjen, u najljepšim godinama, inženjer, smeđokos s očima Sandokana i s apolonskim tijelom. A možda i ljepši. Miran, vedar...