Kad ne bude više mjesta u paklu, mrtvi će hodati zemljom. Tim proročanskim sloganom okitio je velik američki redatelj George A. Romero poster svog klasika “Zora živih mrtvaca” koji je najavljivao premijeru njegova filma davne 1978. godine. Suprotno navedenom eksploatacijskom marketinškom triku, dotični se nije igrao s horor vradžbinama svojstvenim većini ostvarenja iz tog razdoblja. Zapravo se u drugom dijelu te satirične zombi sage narugao uvijek gladnom zapadnjačkom potrošačkom društvu tako što ga je smjestio u trgovački centar koji opsjedaju monstrumi. No šteta što nijedan od svojih šest zombi-filmova nije radio u posttranzicijskoj Hrvatskoj - majstora sedme umjetnosti vjerojatno bi tada lupila inspiracija za čak i jači natpis. Ipak, od toliko mogućnosti, odabrati slogan s kojim bi u najkraćim crticama opisao našu fantazmagoričnu realnost ne bi mu bio lak zadatak. Možda bi tada plakat ukrasio natpisom kako anarhistička rulja, agresivna i zavedena i kojoj ništa nije sveto želi rušiti sve pred sobom. Moguće je i da bi inspiraciju našao u besmrtnu govoru pokojnog Franje Tuđmana kojeg je nedavno slovkao Thompson iz Čavoglava na svom splitskom derneku.
Izlaganje prvog hrvatskog predsjednika o najezdi crvenih, crnih, žutih i zelenih vragova s kojima je uspoređivao neprijatelje vlastita korumpirana režima bili bi mu idealni. A još kad bi to pomiješao s titoističkim naslijeđem ne bi mu bilo kraja. Naime, poneseni Romerovim komercijalnim uspjehom, autori raznih djela o poluraspadnutim kreaturama najčešće kritiziraju sredinu u kojoj stvaraju. Tako i prvi domaći osvrt na trenutačno popularan trend (zahvaljujući seriji “The Walking Dead” i filmu “Svjetski rat Z”) o neživima koji se slaste ljudskim mesom ne odstupa od desetljećima ustaljene formule. Radnja romana “Zombie hr.“ smještena je u neku zabit, u propalu tvornicu uništenu čudom pretvorbe. Nekolicina nesretnika (zapravo predstavnika određenih društvenih skupina) nastoji pobjeći iz ruševna postrojenja koje su zaposjeli živi mrtvaci. Ironijom sudbine, a zapravo žanra, demoni su nekadašnji radnici. Oni su štrajkali glađu jer im je uprava darovala otkaze pa su misteriozno prolupali i počeli komadati sve što im se našlo na putu. Nisu im sveti ni predstavnici zakona, ekolozi, ministri, pa ni nekadašnji branitelji. Navedeni su pred njihovim gladnim očnjacima jednaki i uvijek specijalitet kojim će nahraniti vlastite želuce željne nezačinjena krvava tkiva i sočnih mišića. Zaboravimo li na uobičajene gore-slasher elemente kojim novela obiluje i zbog kojih ta vrsta romana ima neslavnu reputaciju omiljena štiva potencijalnog psihopata, knjiga je tužna koliko i zemlja o čijoj sudbini govori.
Glavni junak je dragovoljac, PTSP-ovac srpskog podrijetla, opsjednut smrću koji je u ratu izgubio dušu i ljubav života. Društvo mu prave marionetski političar kojeg ispočetka krasi kukavičluk te naočigled patetična i iritantna aktivistkinja ideološki sazrela u nekadašnjim skvotovima poput bivše zagrebačke tvornice lijekova Medika. Tu su i zadrigli pandur, vozač koji nosi tajnu preobrazbe poštenog hrvatskog neimara iz komunističkog idealista u ognjištarca koji na kraju postaje zvijer žedna krvi, te nabrijana sekretarica koja je jedina koliko-toliko normalna od ozloglašeno rastrojene skupine.
Tipična je to ekipa nesretnika. Istovjetna onoj u trileru Johna Carpentera “Napad na policijsku stanicu” iz 1976. godine. Što će reći da je tom društvu nužno ujediniti snage ako žele očuvati život od divlje horde koja im svakom minutom sve bliže dahće za vratom. Naravno, to im baš i ne uspijeva jer više nego od samih stvorova oni se bore protiv vlastitih slabosti. Suprotno popularnom vjerovanju, izvorni zombiji nemaju veze s kanibalističkom sudbinom kakvu nalazimo i u ovom hororu. Zapravo je riječ o hipnotiziranim žrtvama koje su vudu svećenici podvrgavali svojoj volji i koje je maestralno prikazao 1943. redatelj Jacques Tourneur u klasiku “I Walked with a Zombie”. U međuvremenu je Hollywood kombinacijom legendi iz cijelog svijeta o leševima koji teturaju, a po novom jurišaju, stvorio bića iz košmara. Zbog vlastite bezumne mržnje, ona su ta koja najbolje govore o manjkavosti civilizacije i društva koje se ne zna nositi s problemima. “Zombie hr.“ nije iznimka. U njemu ćete se više prestrašiti noćnih mora naše svakodnevice pred kojom često zatvaramo oči nego od samih demona koji jedva čekaju da zagrizu kako bi stvorili brata blizanca. Roman je to kojem je najveća mana što je prekratak (123 stranice odu za tren), a prednost što upozorava kako u slijepu bjesnilu grizemo i one koji to ne zaslužuju. Istodobno zlokobno kazuje kako Romerov proročanski slogan s početka teksta ne pripada u nekakvu daleku budućnost nego u sumornu realnost.