Moja ljubav, moj prvak, hrabrost, sreća, dobričina, moja planina, moje Lavovo srce, moj Otelo, moja snaga, moje sve.. Ljubavi, znam da spavaš i da kažu da me ne čuješ ali znam da me čuješ kad ti govorim da si hrabar, da si borac i da će sve ovo jednom biti samo ružan san sa sretnim završetkom. Znam da nisi svjestan koliku podršku imaš, koliko ljubavi je usmjereno ka tebi i koliko su tvoji prijatelji baš oni pravi prijatelji; iznenadio bi se, napisala je Sena Krupić, supruga nastradalog glumca HNK Aleksandra Bogdanovića na svom Facebooku nadajući se još tada da će se njen teško ozlijeđeni partner, koji je bio u induciranoj komi nakon teške prometne nesreće, ipak probuditi.
POGLEDAJTE VIDEO:
No, na sam dan Božića morala se od njega oprostiti, ona i njihov maleni trogodišnji sin Ian Lav te Una i Mia, Aleksandrove kćerke iz prošlog braka. Unatoč obavljenoj operaciji na glavi, odmah nakon nesreće, mozak je prestao raditi i obitelj je pozvana u bolnicu.
Donijeli su tešku, ali humanu odluku. Odlučili su donirati glumčeve organe i tako spasiti nečije tuđe živote. Upravo to bi, uvjereni su, i on sam odlučio, da je mogao, jer Bogdanović je bio dobri duh osječkog kazališta, čovjek velike duše, ogromnog talenta i još veće volje za život.
Osječka javnost otkrila ga je 2010. godine kada je, kao nagrađivani glumac, došao u dramski ansambl Hrvatskog narodnog kazališta iz Pozorišta Toša Jovanović u Zrenjaninu. Malo je tko tada znao da je Aleksandar osječko dijete, mali lega sa Sjenjaka, čija je majka bila medicinska sestra, a otac vojno lice tadašnje JNA. Otac je bio jedan od zapovjednika osječke vojarne u vrijeme prije Domovinskog rata ali je, s početkom ratnih djelovanja, odlučio predati vojarnu bez otpora i sa obitelji otići iz grada iako je želio ostati. Mali Aleksandar bio je sportaš, obožavao je tenis i nadao se da će jednoga dana biti svjetski poznati tenisač.
- Počeo ga je trenirati još u osnovnoj školi, u srednjoj je već bio odličan i čak je igrao par puta sa Goranom Ivaniševićem koji je tada isto bio talent kao i on. Ivanišević ga je par puta dobio u mečevima pa je Aco znao doći nezadovoljan u školu. Mi smo ga tada zezali da se ostavi ćorava posla, ali znali smo da je odličan. Kada je došao rat i kada smo shvatili da je tata njega, sestru i mamu odveo u Novi Sad bili smo tužni jer je on doista jako volio Osijek - kaže jedan od Aleksandrovih školskih kolega koji se, kao i mnogobrojni drugi Osječani, od njega oprostio na društvenim mrežama osjećajući veliki gubitak.
- Aco je u Novom Sadu završio srednju školu. Često je znao reći da mu je u životu više puta bilo egzistencijalno vrlo teško. U Novom Sadu se odlučio upisati Akademiju ali je istovremeno nastavio igrati i trenirati tenis. Gluma ga je silno privlačila, ali je tenis bio taj koji je mogao donositi novac pa je upisao i trenersku školu. Razvio se u tom smislu pa je u nekom periodu tada trenirao i sadašnje velike tenisače, tada mlađe uzrasne kategorije, Novaka Đokovića i Anu Ivanović, koji su tada bili djeca. Kasnije se još jednom susreo sa Novakom 2003. godine, kada je radio kao teniski trener u Umagu. Tada je pomagao i našem Marinu Čiliću - kazuje Miroslav Čabraja, glumac HNK te kum i veliki prijatelj pokojnom Bogdanoviću.
Naime, Aco je 1997. godine završio akademiju i odmah našao svoje mjesto u Pozorištu Toša Jovanović u Zrenjaninu. Bio je tada mladi glumac sa brojnim dramskim rolama, gostovali su u drugim gradovima po Srbiji, sve se više dokazivao. kao glumčina vrijedna pažnje. No, 2002. godine odlučuje napustiti glumu jer se od nje tada doista teško živjelo, a njegovo trenersko znanje bilo je sve cjenjenije. U međuvremenu se oženio prvom suprugom Anom i dobio kćerkicu Miu, a o njima je trebalo brinuti. Otišao je u Austriju gdje je radio kao teniski trener, zaradio neki novac i od njega kupio stan u Novom Sadu u kojemu još uvijek živi njegova bivša supruga i dvije kćerke. Nikada kasnije u životu nije dopustio da njih tri ne mogu računati na njegovu pomoć, čak ni kada ga je život odveo u posve drugom smjeru.
- Aco se vratio glumi 2007. godine kada je opet dobio mjesto u Zrenjaninu. Ali ovoga puta su njegove uloge bile znatno jače i zapaženije. Dobio je nagradu za najboljeg glumca na Festivalu vojvođanskih Pozorišta 2009. godine za ulogu Čičkova u 'Mrtvim dušama' i tada su ga otišli pogledati iz osječkog HNK s namjerom da ga pozovu da nam se pridruži. Kako mu je Osijek uvijek nedostajao i želio se u njega vratiti, prihvatio je poziv iako je znao da ga to odvaja od obitelji. Od tada pa sve do, eto, posljednjih dana, nizao je nagrade za svoje uloge na kazališnim daskama, ali i u serijama i filmovima. Bio je sjajan glumac, neizrecivo dobar prijatelj i iznimno korektan kolega. Njime smo izgubili jako puno, ne možemo izreći svu tugu koju osjećamo, prvenstveno i zbog toga što je iza njega ostao maleni Ian Lav, dječak koji je tek počeo otkrivati koliko fantastičnog tatu ima. Naravno da ćemo kao kolege učiniti sve da Acinoj obitelji olakšamo ove dane koliko god je moguće - kazao je tužno Čabraja koji je ostao bez najboljeg prijatelja i kuma. I on se danima nadao da će se Aco, snagom svoga tijela, izboriti za život tijekom inducirane kome. No, to se nije dogodilo.
Činjenica da je Acina obitelj odlučila darovati njegove organe nije iznenadila nikoga od njih. Svi su znali da bi njihov Aco, da je ikada zatrebalo, dao bubreg kome god bi zatrebalo. Još uvijek se ne zna koliko će ljudi spasiti Bogdanovićev izgubljeni život i koji će organi biti transplantirani nekim teškim bolesnicima koji ih godinama čekaju. No, sigurno je da bi Bogdanović bio zadovoljan kada bi znao da je spasio i jedan.